Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu, Savršenom Gospodaru svih svjetova, Koji Jedini zaslužuje da bude obožavan. Njega hvalimo zbog Njegove Savršenosti i potpunosti u svemu, i Njemu, Savršenom Gospodaru koji ne griješi zahvaljujemo na svemu. Od Njeg pomoć, oprost, i Uputu tražimo. Koga Allah uputi na Pravi Put tome nema zablude, koga Allah u zabludi ostavi tome nema ni pomagača ni upućivača, da nas Allah sačuva toga. Zato, sebi spasa u Allahovom zadovoljstvu tražimo, a njega postižemo time što, sve dok živimo, srcem, jezikom i svim dobrim djelima svjedočimo da nema drugog Boga sem Allaha – Jedini je i nema sudruga, i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob najbolji i Njegov Poslanik posljednji i time mu tevhid ispoljavamo, a zatim…
Znaj da vjerovanje nije ono što se u srcu sakrije, već je vjera srcem ubjeđenje, pa jezikom javno svjedočenje, navedeno djelima potvrditi uprotivnom iman ćeš izgubiti. Allah subhanehu ve te'ala od nas hoće da vjerujemo, da vjerujemo u la ilahe illellah, Muhamedun Resulullah, islamskim vjerovanjem, koje podrazumijeva znanje pa ubjeđenje, zatim potvrđivanje riječima i djelima. Kaže Allah subhanehu ve te'ala znaj da nema Boga sem Allaha, a zatim to posvjedoči, ešhedu en la ilahe illellah, svjedočim da nema Boga sem Allaha tj obavezujem se i odgovoran sam kao svjedok za sve što slijedi nakog toga. Pa je vjerovanje ubjeđenje riječi djelo. I vjerovanje kad se spomene odvojeno znači islam, znači iman, znači tewhid. A kad se spomenu iman i tewhid, onda je tewhid srž vjerovanja, tj. ono što se tiče vjerovanje u Allahovu subhanehu ve te'ala jednoću, tj. da vjeruješ i vjerovanjem djeluješ da je Allah jedini Gospodar koji zaslužuje da bude obožavan, pa da ga obožavaš, samo Njega!
Islam, iman, tewhid imaju svoj temelj, imaju svoje stubove i imaju svoje ukrase i imaju osnovu na kojoj sve stoji
Kao takav islam, iman, tewhid imaju svoj temelj, imaju svoje stubove i imaju svoje ukrase, imaju osnovu na kojoj sve stoji u koju ako se uđe, dira propada vjerovanje. Čovjek nema ni dina, ni imana ni tewhida.Imaju obavezne stvari u vjeri ali nisu nužno, nužno da bi čovjek bio vjernik. Te stvari koliko god da čovjek načinje on je griješnik, ali nije nevjernik..
Imaju dobrovoljne stvari u islamu, sunneti i mustehabi, to su ukrasi vjere i to što čovjek više radi njegov se konto ahiretski povećava, njegov iman jača i time se štiti od toga da griješi po pitanju vadžiba i time se popravljaju greške i time se nadoknađuju stvari vezane za vadžibe tj obavezne stvari, ali ako se ta stvar ostavi čovjek nema grijeha, za razliku od vadžiba ili grijeha koji se ostavi ili urade čovjek je grešan ili imana i kufra kad uđe dio kufra i pokvari cijeli iman, kad uđe dio velikog širka pokvari cijeli tewhid kao što stvar koja kvari abdest, makar jedna bila i jedanput se učinila, odmah pokvari cijeli abdest ili kao malo nečistoće kvari vodu kad u nju uđe i ne može se njom abdestiti itd.
Pa je bitno da insan zna da postoje temelji vjere, koji moraju biti i ko god ima temelje taj je vjernik, makar u sebi imao trunku imana. Ko nema temelja taj nema truna imana i bitno je znati da imaju vadžibi tj Allahove zabrane i naredbe, koje se ne tiču nužnih stvari u vjeri i te vadžibe koliko čovjek da krši, toliko je griješan i te zabrane ukoliko čovjek radi toliko je griješan ali ga to ne izvodi iz vjere i bitno je znati da postoje dobrovoljne stvari koje se smiju ostaviti a ne trebaju se ostavljati, jer tebi koriste, to su sunneti i mustehabi, ali da su te stvari najblaže stvari po pitanju činjenja odnosno koristi koje se čine i ostavljanja, odnosno grijeha ili nepostojanje grijeha, kad se ostavi ali je šteta načinjena, zato što svaki gubitak, svaki nedostatak dobitka je gubitak.
Vjerovanje (iman) muslimana raste i opada
Allah od nas traži da budemo u konstantnom usponu.Vjerovanje muslimana raste i opada. Pojačava se pokornošću i smanjuje se griješenjem, ako su ti grijesi djela kufra velikog, onda se gubi u potpunosti.Zato što oni zadiru u temelj.Vjerovanje je ubjeđenje, riječi, djela, rađenje i ostavljanje i shodno tome čovjek može da izađe iz vjere greškom u ubjeđenju ili svojim riječima ili svojim djelima ili ne izvršavanjem onoga što je naređeno ili ostavljanje nečega što je naređeno.Kao što je ostavljanje namaza ili činjenja nečega što je zabranjeno svojim djelima.
Ibrahim alejhisselam je otac muwehida
Ibrahim alejhisselam je bio ummet sam za sebe, po jednom mišljenju bio sam zajednica, jer je jedno vrijeme bio jedini musliman, pa njegova žena, pa Lut alejhisselam, pa se odnosi na to, pa je Lut alejhisselam otišao, a on ostao itd. To je jedno mišljenje, a ispravnije je drugo mišljenje i riječ ummet u arapskom jeziku i u Kur'anu samom dolazi u nekoliko značenja u značenju zajednice, u značenju grupe ljudi, u značenju primjer, neki primjer i to je ciljano ovdje. Ibrahim alejhisselam je bio primjer drugima, a ne može biti primjer drugima osim onaj koji je upotpunio svoju vjeru.
Ne djeluje svaki sebeb…
Koliko je onih koji su se oženili pa nema djece, a imaju sebebe za djecu, ne djeluje svaki sebeb. Kome Allah da djeluje, kome ne da ne djeluje. Tako je sa svim drugim uzrocima i sebebima. Nego je bitno da čovjek veže svoje srce za Allaha subhanehu ve te'ala, da se na Njega upotpunosti oslanja. Da u Njega bez sumnje vjeruje. Da se kloni opasnosti shodno njihovoj veličini i žestini, prije svega velikog nevjerstva, širka ili licemjerstva, zatim malog, jer je to sve ono što je nazvano širkom, kufrom i nifakom a ne izvodi iz vjere, zatim velikih grijeha, shodno njihovoj težini i jačini i da ne ustrajava na malim grijesima i da se trudi ako već nije u stanju da sve to ostavi, a obično onaj ko sve prihvati ubrzo sve i ostavi. Normalno je da čovjek postepeno napreduje u vjeri, da se trudi i sam sebi obeća da ima iskreno namjeru da će sve to ako Bog da jednom dana, ako ga smrt ne pretekne ranije doći na svoje i sve to primjenjivati uz Allahovu pomoć.
