Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu, Savršenom Gospodaru svih svjetova Koji jedini zaslužuje da se obožava. Njega hvalimo zbog Njegove Savršenosti i Potpunosti u svakom smislu i Njemu zahvaljujemo ama baš na svemu jer On, Savršeni, na svemu hvalu zaslužuje. Od Njeg pomoć, oprost i uputu tražimo. Koga Allah uputi na Pravi Put tome nema zablude i samo on je upućen, koga Allah, svt, u zabludi ostavi, nema mu ni pomagača ni upućivača ni iz džehennema izbavljivača, i on je vječno unesrećen. Zato, sebi spasa, uspjeh, sreću kroz Allahovo zadovoljstvo tražimo a ono se postiže time što srcem, jezikom i djelima sve dok živimo svjedočimo da nema drugog Boga sem Allaha, Jedini je nema sudruga, i da je Muhammed, savs, Allahov rob najbolji i Njegov Poslanik posljednji, a zatim nastavljamo sa komentarom ove poslanice „Tri temelja i njihovi dokazi“.
Znaj Allah ti se smilovao…
Nakon što smo završili prvi od tri uvoda, nastavlja šejh dalje sa drugim uvodom u kojem spominje nova tri pitanja, prošli put su bila 4, da je obaveza svakome znati i po znanju djelovati i u to pozivati i na svemu tome ustrajati, i spomenuo je dokaze i primjere. A zatim kaže: „Znaj, Allah ti se smilovao“ i ponovno koristi metodu koju iskren savjetnik treba i mora da ima pri sebi i da je koristi, a to je, znači, s jedne strane želja za pomoć onome koga savjetuješ i ne samo želja, nego trud u dostavljanju lijepom ispravnom, savjeta ili pomoći – zavisi šta radiš, i uz to još dova Allahu, svt, za njega. Pa kaže: „Znaj, Allah ti se smilovao, da je obaveza svakom muslimanu i muslimanki da znaju tri stvari...“ Znaj, Allah ti se smilovao: dovi mu za milost, a govorili smo o tome šta predstavlja sve Allahova milost, govori mu to jer mu dobro želi, dobro mu čini kad ga vjeri uči: to je najveće dobro koje može neko nekome učiniti, još Allaha moli da daa da mu to koristi. Govori mu: „Allah ti se smilovao“, a i mi to danas govorimo jedni drugima, samo se razlikuje puno način i razlog kad se jedni drugima obraćamo, i shodno tome kako i zašto se obratiš - takvu reakciju obično možeš da očekuješ ili dobiješ. Pa imamo situacije da ti čovjek, kad si u grijehu ili u grešci, ili ti hoče privuć' pažnju, a česta nam je to uzrečica, tako prouči dovu i tako ti kaže: Allah ti se smilovao, da tebi jedino što naumpada je da kažeš: „Što meni? Nek' se tebi smiluje“ jer osjećaš to, ne kao dovu, ne kao milost, nego kao dobru kritiku ravnu psovci, tako nastupi. Nit' on dovi nego je to uzrečica, nit ti to doživljavaš kao dovu, a do njega je. Jer to je dova, to nije riječ. To nije zamjena za psovke, iz džahilijeta smo prešli u drugo sad imamo neke naše, islamske uzrečice. To je dova koju čovjek treba da doživljava kad je upućuje nekom, pa će biti koristi i za njega i za drugoga, i biće reakcija! Izletiće mu iz srca: amin i tebi, reci šta treba, šta je gdje je? Pa će onda saslušat' fino i prihvatit'.
Šta je obaveza spoznati svakom muslimanu i muslimanki?
Kaže: “Znaj Allah ti se smilovao da je obaveza svakom muslimanu i muslimanki da spoznaju tj. da vjeruju nakon što nauče, jer smo učili da je cilj znanja djelo, a da je vjerovanje ubjeđenje, riječ i djelo, i da je znanje samo sredstvo, da vjeruju kaže, ili spoznaju ova tri pitanja, ‘vel amelu bihinne’ i da rade po njima, ovdje napominje. Pa spominje tri teme, prva je vjerovanje u Allahovo Gospodarstvo na način kako je to šejh poredao, druga je srž vjerovanja u Allahov uluhijjet ili Božanstvenost i treća je propisi vezani za dozvoljenu i zabranjenu ljubav odnosno mržnju u Islamu. Počinje sa onim s čim se slažu svi koji se pripisuju Islamu ili svi koji vjeruju u Boga, s ciljem da dođe do onoga gdje se razilaze. A, ono na čemu se slažu, nužno tjera onome ko shvata šta govori u što vjeruje, nužno ga tjera da prihvati ono, istinu po pitanju onoga gdje se razilaze. I onda spominje treće pitanje u kojem ima puno grešaka i kojega je potreban svaki musliman, manje ili više - neko da se podsjeti, neko da se učvrsti, neko da nauči i greške pri tome popravi, i time završava ovaj drugi uvod prije priče koja je ciljana.
Kaže: “Obaveza je svakom Muslimanu i Muslimanki” - Musliman je osoba koja izgovori dva šehadeta znajući šta znači i drži se toga do smrti, ne prekrši tj. radi po njima: to je definicija Muslimana. Kad kažem: znajući šta znači, dakle, vjerujući u njih. Pa je Musliman osoba koja kaže: “ešhedu en la ilahe illellah ve ene Muhammeden resulullah” i time je potvrdio da vjeruje da je Allah jedini istinski Bog, ima i postoji, Savršen je, Gospodari. Da Allah ima meleke, Knjige, Poslanike, da ima Sudnji Dan, da Allah sve određuje. Svi imanski ruknovi su, nagrubo, sadržani u šehadetu. A prije svega tevhid - da se ne smije ibadet činit nikom’ sem Allahu! Zatim, kaže: Muhammedun Resulullah, savs, da je Muhammed Allahov Poslanik tj. vjeruje da se taj Allah, u kojeg je povjerovao maloprije i spomenuo ga u prvoj rečenici: Savršeni Gospodar, Uzvišeni, Veličanstveni, mora obožavati jer se već obavezao, i to po sunnetu Muhammeda, savs. To zajedno ga tjera i to je samo ugovor između roba i Rabba: da mora klanjat’, da mora postit’, da mora zekjat davat’ ako je od onih koji su obavezni, da mora ići na hadž, da se mora držat’ halala koliko može i klonit’ harama koliko može i svim drugim pitanjima. Šehadet je samo ugovor i obećanje, ko i svaki drugi ugovor, prije nego ga potpišeš imaš jedan vid slobode a ovo je nužno ugovor kojeg Allah traži od svakog od stvorenja, a nakon što ga potpišeš obavezan si na ono što si potpisao. Pa kad kažemo da je Musliman osoba koja izgovara dva šehadeta to je jako manjkava definicija, koja izgovara dva šehadeta znajući šta je posvjedočio i drži se tog svjedočenja inače nije svjedok. Ako ne vjeruje u to onda je lažni svjedok, ako ga se uhvati vremenom da radi suprotno opet nije svjedok, ne može svjedočit’ njegovo svjedočenje se odbacuje. I zato postoje djela kojima se ruši, krši, iz temelja uništava “la ilahe illellah Muhammedun Resulullah” pa čovjek kao što može ući u vjeru, može iz nje izać’ da nas Allah sačuva toga. Svaki musliman i muslimanka su obavezni da spoznaju ove stvari tj. da vjeruju u njih. Ne moraju oni znat’ ovu definiciju, ne moraju oni znat’ ovo pojasnit ovako, ali njihov Islam, pogotovo na kraju jer se insan može ogriješit’ pa pokajat’, njihov Islam mora nužno sadržat i bit’ građen na ovim pitanjima, na ovim stvarima, na ovim ubjeđenjima.
Allah je stvorio Poslanika da bi preko njega dostavio Svoju Objavu - Kur'an i sunnet
Govorili smo prošli put da je sura Asr dokaz protiv stvorenja kad bi bila sama, morao bi da tražiš u što vjerovat’, kako djelovat’, koga kako pozivat’, kad, i na čemu sve osaburit’. Međutim, Allah svt, nije nam prepustio da mi to kontamo nego nam je odredio objavu i poslao njeno tumačenje. Allah, stvorio Muhammeda a.s, Poslanika Allahova, najboljeg Allahovog roba, Miljenika, nama najdražu osobu, najdraže stvorenje. Stvorio ga da bi ga počastio Poslanicom, da bi on ili preko njega dostavio Svoju Objavu. I cilj je objava, a nije cilj on, sallallahu alejhi ve sellem. I zato, kad je on dostavio Objavu povukao ga je, uzeo ga je Sebi, usmrtio. Završio je svoju misiju. Ali je tokom dostavljanja Objave, 23 godine objavu primao, tumačio i pokazivao praktično. I to je njegova svrha, savs, Allah je preko njega dostavio Objavu svima i tako ga učinio Milošću svim svjetovima. Ta objava je Kur’an i ono što ga detaljnije tumači - sunnet. Kao što kaže Poslanik, savs: “Dobio sam Kur’an i nešto što je njemu slično” u jednom rivajetu “veće od njega” - to je Sunnet, jer je opšriniji. Kur’an ni manje ni više je uputstvo za upotrebu insana i džinna. A sunnet je ono što ga detaljnije tumači i prevodi. Navešću jedan primjer onako, samo da shvatimo, jer ovo je jako bitno: čovjek bude potreban nekakvog aparata od čega mu ovisi život i dobije savremen aparat, toliko dugo ga čekao, toliko ga dugo tražio, bez njega nesretan bio, nasikiran… k’o i svako drugi što je bez Upute. I uz taj aparat dobije uputstvo za upotrebu jer ako ga ne koristi kako treba neće od njega ništa možda… A ovisi mu život o tome. Međutim, to uputstvo za upotrebu bude na kineskom, ima aparat, ima uputstvo i bez jednog dobrog poznavaoca Kineskog jezika on nema ništa, a život i dalje biva ugrožen. Kur’an je presovano znanje, 23 godine najboljem stvorenju trebalo da ga protumači i primijeni, Allahovom Mudrošću i dozvolom. Kur’an je uputstvo za upotrebu čovjeka, ne možeš ga razumjet’ bez Allahova Poslanika koji ga je preveo i detaljno pojasnio, a bez tog dvoga nema života. Nema života! Vječni život, ovosvjetska i vječna, onosvjetska sreća, nam ovisi od toga. Od Allahove objave.
Ispravno islamsko vjerovanje
Pa nam je došlo za 23 godine detalji o ispravnom Islamskom vjerovanju i detalji o ruknovima vjere: namazu, postu, zekatu, hadždžu, i u drugim farzovima i vadžibima i mustehabima i sunnetima, o halalu, o haramu o dozvoljenim stvarima, o načinu ophođenja prema Allahu, prema Poslaniku, prema roditeljima, prema pretpostavljenima, prema komšiji, prema rodbini, prema ostalim Muslimanima, prema nemuslimanima, prema hajvanima, prema prirodi i sve ostale stvari koje su došle. Sve je to Muhammed, savs, protumačio, pokazao, iza sebe ostavio prije nego ga je Allah, svt, usmrtio i Sebi povukao nakon što je Poslanicu dostavio. Allah svt, da se tako izrazim, ili neću, pobrinuo se za nas da nam toliko detaljno na tako lahak i lijep način, na kašikicu, da crta… Nije poslao knjigu čitaj sebi, tumači, kontaj, nego ti poslao živi primjer. I naredio i napomenuo na više mjesta u Kur’anu da je to najbolji primjer, da se mora slijedit’, da se treba slijediti, da je u njemu najbolji primjer ako hoćemo da postignemo što želimo, ako hoćemo da budemo spašeni, ako hoćemo da nam se milost ukaže itd.
Nema puta do Allaha osim preko Resulullaha, to ne znači da mi molimo Resula da nam ‘našteli’ kod Allaha, kao što neki rade i dan danas a pripisuju se Islamu, nego znači da slijedimo Muhammeda, savs, jer je to Allah naredio! Nema puta do Allahove ljubavi, do Njegovog zadovoljstva, Njegove milosti osim tako. Pa imamo ajeta u kojima Allah kaže: pokoravajte se Allahu i Poslaniku da bi vam se milost ukazala, imamo ajete gdje Allah Uzvišeni kaže: “Reci: ako Allaha volite, mene slijedite i vas će Allah voljeti” u tom slučaju, i još drugih primjera koji govore u korist onoga što sam maloprije rekao, da se ne može spašen bit’, ne može se iskren i ispravan bit’, ne možeš na Pravom Putu bit’, ne možeš u džennet uveden bit’, ne možeš od Vatre spašen bit’, osim kroz iskreno vjerovanje u Allaha, svt, po sunnetu Resulullaha. I koliko ovdje ne manjka - toliko nam manjka od našeg ispravnog imana i toliko čovjek ima nesreće na ovom i neuspjeha na ovom svijetu.
Allah Uzvišeni mora se obožavati
Šejh kroz ovu stvar, napominje one koji vjeruju u Boga da nije dovoljno samo vjerovat’ da Bog ima i postoji i na Njega se oslanjat i po pitanju dunjalučke nafake i zdravlja, nego da se taj Bog mora obožavat’, zato se i zove u svim jezicima Bog. I da obožavanje biva onako kako je Allah propisao a ne kako je, znači, bilo ko od nas ovako ili onako skontao, shvatio, sebi odredio, probrao, izabrao itd… Nije nas onaj koji nas je stvorio prepustio samima sebi, da mi lutamo, da mi istražujemo, da slobodni budemo, da živimo i umremo i nestanemo… Nego nas je stvorio s ciljem i pojasnio nam cilj i detaljno nam pojasnio put do tog cilja, pa je obaveza na insanu da to traži, da zna i da vjeruje u ono što kaže Ibnul Qajjim, rahimehullah, u svojoj kasidi: “Budi jedan u jednome radi jednoga, to je put istine i imana, budi rob Jednoga radeći iskreno radi Njega po Njegovim pravilima, onako kako je On propisao, to je put Istine, to je put Vjerovanja, to je put Muhammeda, savs.”
Zatim, šejh kaže: druga, a svu ovu priču ili ovaj tekst prvi je napisao zbog druge, u prvu svi vjeruju. Druga stvar koju mora svako da spozna je: “Onaj ko vjeruje da ima Boga, da ima stvoritelja, mora vjerovati da ima svrha i mora se raspitivati o toj svrsi i mora da se drži tih pravila ako hoće da uspije. I nije dovoljno samo shvatit’ da ima razlog ili shvatit’ da ima Bog, ili spoznat’ razlog, ili jedno vrijeme ući u to i primjenjivati nego je prava Uputa da shvatiš ili spoznaš i priznaš i prihvatiš i primjenjuješ i do smrti da ustraješ, na tome preseliš. To je Uputa i to mi molimo Allaha svaki dan kad nas je obavezao na namazima, kad kažemo: ihdine siratal mustekim!
Allah nije zadovoljan da Mu se širk čini
Pa ko vjeruje u Boga, mora da zna činjenicu koja je najnužnija od svih, a to je: da Allah nije zadovoljan da Mu se bilo kakav širk čini, da Mu se bilo ko pridruži, da se bilo ko moli pored Njega, kaže niti Melek bliski ni Vjerovjesnik poslani, pogotovo ne neko ko je na manjem stepenu od njih. Kao što kaže Uzvišeni: “Allah neće oprostiti da mu se širk čini (bilo koja vrsta, da Mu se bilo ko pridruži, Allah neće oprostiti onome ko se ne pokaje, da Mu se širk čini, da se još neko pridruži u onome što se mora Allahu, Allaha radi po Allahovim pravilima radit’), a oprostiće, kaže, ono ispod toga.” A na drugom mjestu: “On vam ne naređuje, ne propisuje, da uzimate meleke i Poslanike za Gospodare, zar da vam kufr naredi?” Zar da vam kufr, nevjerstvo propiše nakon što ste muslimani postali? Kad’ kritikuje sljedbenike prethodnih religija koje su derogirane dolaskom Islama, kaže im: “Oni su uzeli svoje monahe i svoje rabine za Gospodare pored Allaha, pa kaže Hatim el Tai, kaže: Mi ih nismo obožavali, o Allahov Poslaniče, kaže: zar vam nisu ohalaljivali haram pa bi ga i Vi halalom smatrali, i oharamljivali halal pa bi i vi haramom smatrali, kaže, to je Vaše obožavanje.
Allah nije zadovoljan da se bilo ko moli pored Njega, bilo molitvom pitanja ili molitvom stanja, dokaz su riječi Allaha Uzvišenog, kaže: “Mesdžidi su Allaha radi, mesdžidi Allahu pripadaju”, šta je mesdžid? (Brat: mjesto na kojem se čini sedžda), - mjesto na kojem se čini sedžda, to je jedno značenje riječi i termina mesdžid i jedan od propisa. Mesdžid je džamija, nije li tako? Prvo što naumpadne kad se kaže mesdžid je mesdžid, mjesto gdje se ide i obavlja džematski namaz, i to je prvo značenje mesdžida. I džamije se grade radi Allaha i da bi se u njima Allahu molilo, i tu nema mjesta za dove bilo kome drugom, ni meleku ni poslaniku ni nekome drugom. Drugo je mesdžid, ili drugo značenje riječi mesdžid, a ajet obuhvata sve, ne kaže: mesdžidi, ne kaže ovi ili oni, ova vrsta ili ona, je mjesto na kojem se čini sedžda. Kaže Poslanik, savs, u hadisu koje bilježe Buharija i Muslim u svoja dva sahiha: “Učinjena mi je cijela zemlja čistom i mesdžidom, pa ko god od mog ummeta zatekne ga gdje god namaz, neka klanja tu.”
Šta je mesdžid?
Pa se mesdžidom naziva u šerijatu svako mjesto gdje se čini sedžda, gdje se klanja, gdje se čini molitva bilo kakva - pogotovo sedžda. I cijela zemlja je mesdžid. Znači, kao što nije dozvoljeno u džamijama moliti nekog’ sem Allaha - tako nije dozvoljeno ni bilo gdje drugo gdje možeš to da uradiš. I treće značenje riječi “mesdžid” su dijelovi kojima se čini sedžda: čelo, šake, koljena, vrhovi stopala,... a sve to troje je propisano radi sedžde! Pa dio učenjaka kaže da “mesdžid” znači: sedžda, klanjanje, naklanjanje, molitva, moljenje bilo koje vrste, prije svega sedžda jer je to najočitiji izraz poniznosti, veličanja: čovjek se sagne, maksimalno se ponizi i još najbolje riječi pri tome izgovara, Allaha veliča. Ne smiju se džamije praviti ni zloupotrijebiti tako što će se u njima neko drugi pored Allaha, bilo kojom vrstom molitve, moliti. Pa spomenućemo dvije glavne vrste molitve iz koje ne izlazi nikakav drugi ibadet, i ne smije se bilo koje parče planete upotrijebiti, jer Allah kaže: “Mesdžidi su radi Allaha pa se ne moli nikom sem Allaha, Allahu!” Za molitvu nekome sem Allaha, svt, i ne smiješ se saget’, savit’, naklonit’, na sedždu pasti - nikome sem Allahu, svt. I ne smiješ se moliti, jer to je svakako zbog molitve, nikome sem Allahu, svt! Povezuje mesdžide i to, doslovno preveden ajet: mesdžidi su Allaha radi ili mesdžidi pripadaju Allahu, sa svojim onim značenjem, zato ne dovi nikome sem Allahu - “ne dozivaj nikoga sem Allaha!”.
Postoje dvije vrste dove
Učenjaci su složni da postoje dvije vrste dove, i da sve što insan radi od ibadeta je jedna od dvije vrste dove, da ne bi sad nabrajao, dova pitanja - direktno: Ya Rabb, daj mi to i to, pomozi me, sačuvaj me, izliječi me, uputi me, opskrbi me, i tako dalje… I dova stanja: svaki namaz, možeš dovit’ Allahu i to jaaako bitnim dovama a da riječ ne kažeš, dovoljno je samo da ustaneš prije zore i da zanijetiš da ćeš postiti do akšama. To je jedna od najboljih dova, ko posti dan na Allahovom Putu - nafile, biće udaljen od džehennema 70 godina po hadisu vjerodostojnom. I svojim ustajanjem prije zore, i nijetom da nećeš jesti, piti, polno općiti i ružno govoriti do akšama, ti tražiš od Allaha sevape raznorazne, i tražiš od Allaha da te udalji 70 godina od Vatre, i to je dova. I tako svaki drugi ibadet koji se čini - njime se traži od Allaha nagrada, bez da se išta kaže. Pa imamo: dova stanja: to su svi ibadeti, i dova pitanja: to su oni ibadeti ili oni dijelovi unutar nekih ibadeta poput namaza, imamo praktični gdje se saginjanjem traži sevap, ustajanjem traži sevap, pokretanjem kako je propisano traži sevap plus izgovaraš stvari gdje veličaš - tražiš sevap, i plus tražiš direktno određena pitanja, bilo da su propisana ili ne, pa kad kažeš: ihdine siratal mustekim tražiš Uputu, i kad doviš na sedždi šta hoćeš tražiš ono što tražiš i što doviš, tako da dova stanja i dova pitanja.
Haram dove
Pored toga imaju neke virdove, neke ibadete koje rade nekima da ih Allahu približe, da se za njih zauzimaju, da je njihova dova kabulnija nego moja, pa da se ja nekako približim njima ne bi li oni “proslijedili” gore, i tako dalje… Imaju oni ugled, imaju oni položaj kod Allaha, imaju oni svetost - “hurmetom šehida” kaže, ugledom Poslanika, to su sve haram dove! Al’ to nije širk, širk je kad moliš šehide ili moliš Poslanika da on moli Allaha za njega, e tad je širk koji izvodi iz vjere - a ovo prvo je težak grijeh koji vodi ka širku. Pa kaže: “Ne molite se, sa Allahom, uz Allaha, pored Allaha, NIKOME!” Ehad je riječ koja znači nešto u Arapskom jeziku, nešto, shodno kontekstu u kojem dolazi tumači se kao ništa, išta, bilo šta i tako dalje. Pa pravila arapskog jezika nalažu da kad dođe ehad, neodređeno, nakon negacije ili zabrane ili uvjeta, ili upita, da to ima opšti karakter, ne izuzima ništa. Pa pita čovjek: “Hel min ehadin fi-d-dar” - doslovno prevedeno, guglovski: “Ima li neko u kući?” Jezički razumije se: “Ima li ikoga u kući” - “Ma min ehadin” - nema nikoga. I tako ostale stvari… Ovdje Allah kaže: Ne moli se, zabranjuje, nakon zabrane, sa Allahom “ehada”, ne znači nekome ili bilo kome, znači NIKOME! I to kaže Allah Uzvišeni, i ko god dođe poslije i kaže vi ne poštujete Poslanika, nećete da mu se molite ili nešto drugo, mi kažemo: Mi vjerujemo u Allaha i vjerujemo u Poslanika, savs, Poslanik život proveo, savs, i borio se protiv onih i odricao se onih koji se mole nekome pored Allaha, da ih Allahu približe, a Allah u Kur’anu zabranio i rekao: “Ne moli se nikom!” ni Poslaniku, ni Meleku, ni evliji ni šehidu, ni dobrom, živom čovjeku, ni mrtvom čovjeku, ni bezgriješnom drvetu i kamenu, ni svetoj vodi, pećini, i ostalim stvarima… Ja bih volio da nije tako, ali ove stvari su kod nas prisutne kao što su pristune na svakom pedlju planete Zemlje i ima ljudi koji se mole svakome pored Allaha, ili nekome pored Allaha i, nažalost, dio tih ljudi se pripisuje Islamu i jako su pobožni u nekim stvarima.
Ukoliko se pitate zašto nas je Allah stvorio..
Allah nas je stvorio da samo Njemu ibadet činimo, da u Njega vjerujemo, da se na Njega oslanjamo, da od Njega strahujemo i nadamo se u onome što je kod Njega. Da od Njega očekujemo, da Njega pitamo i Njemu se klanjamo, Njemu se pokoravamo. Da radi Njega haram ostavljamo i naređeno činimo, da radi Njega u halalu dozvoljenom uživamo, i na nama je obaveza da to, koliko god možemo, činimo. I to što vjeruješ u Boga, ako ne obožavaš samo Njega je dokaz protiv tebe, a ne za tebe. I to je poruka ove dvije tačke. Počeo je šejh od tačke s kojom se slažu svi, da Bog ima i postoji, da Bog upravlja, da Bog opskrbljuje i da je Bog slao Poslanike, to vjeruju svi, manje ili više. I onda šejh kaže ali Poslanik je poslan s ciljem i dokaz je protiv onih koji odbiju, a u drugoj tački pojašnjava da je cilj slanja Poslanika ono što sam spomenuo kroz jedan ili dva ajeta, a ajeta je puno, i govorili smo kroz skoro 70 dersova u Knjizi Tevhida da je Allah poslao Poslanike da bi objasnili ljudima da se samo Allah obožava i pokazali kako se to čini, i da je to jedini Put spasa i sreće na oba svijeta.
Pa molim Allaha, svt, da ovo što smo ponovili bude dokaz za nas a ne protiv nas na oba svijeta, molim Allaaha, svt, da nas uputi i poveća nam znanje i ubjeđenje, popravi i podari nam iskrenosti, ispravnosti, da shvatimo prolaznost ovog i vječnost onog svijeta, da shvatimo svoju manjkavost i Allahovu veličinu, da se usmjerimo tamo gdje treba, onako kako treba, jer bez Allahove pomoći svakako ništa ne možemo. Molim Ga da nas usreći na oba svijeta i da nas pomogne da Njega radi, sve dok živimo, sebi i drugima, što više dobra činimo a kad preselimo da smrtne muke budu zadnje muke koje moramo svakako da osjetimo, i da već u kaburu počnemo vječno da uživamo. Amin, velhamdulillahi rabi-l-’alemin.
Pročitajte i pogledajte ders "Tri temelja vjere i njihovi dokazi - 2. dio"
