Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu, Savršenom Gospodaru svih svjetova Koji jedini zaslužuje da se obožava. Njega hvalimo zbog Njegove Savršenosti i Potpunosti u svakom smislu i Njemu zahvaljujemo ama baš na svemu jer On, Savršeni, na svemu hvalu zaslužuje. Od Njeg pomoć, oprost i uputu tražimo. Koga Allah uputi na Pravi Put tome nema zablude i samo on je upućen, koga Allah, svt, u zabludi ostavi, nema mu ni pomagača ni upućivača ni iz džehennema izbavljivača, i on je vječno unesrećen. Zato, sebi spasa, uspjeh, sreću kroz Allahovo zadovoljstvo tražimo a ono se postiže time što srcem, jezikom i djelima sve dok živimo svjedočimo da nema drugog Boga sem Allaha, Jedini je nema sudruga, i da je Muhammed, savs, Allahov rob najbolji i Njegov Poslanik posljednji, a zatim nastavljamo sa komentarom ove poslanice „Tri temelja i njihovi dokazi“.
Prva tačka - Allahova moć, stvaranje i upravljanje
Nakon što je šejh, rahimehullah, u ovom drugom uvodu koji je podijeljen na tri tačke, u prve dvije tačke koje smo pojasnili prošli put', rekao i objasnio ili napomenuo tačnije, da nas je Allah, svt, stvorio – da nas On opskrbljuje, čuva, oživljava, usmrćuje i sve ono što vjeruju vjernici i mušrici, i da nas Allah, svt, nije samima sebi prepustio: eto onako, živite, radite šta hoćete, nego da nas je s ciljem stvorio. I taj cilj je pojasnio i Poslanika nam poslao, i objavu – svoj govor nam spustio, tj. da imamo svrhu svog postojanja a to je vjerovanje u Allaha, svt, kroz robovanje i obožavanje samo Njega i odricanje od nevjerovanja u Njega i obožavanja bilo koga sem Njega, Uzvišenog.
Druga tačka - Allahovo zadovoljstvo
U drugoj stavki je spomenuo i pojasnio da je Put do Allaha i Njegovog zadovoljstva jedan: a da je to vjera onako kako je Allah propisao kad je rekao da Allah nije zadovoljan da Mu se širk čini, da Mu bilo ko parira ili pokušava to, ili da se nekome dopusti da se sa Allahom, svt, u bilo kojem smislu nadmeće, i da je to ono što Allah neće oprostiti onome ko umre a ne pokaje se od toga. Dakle, da smo stvoreni - a to znamo od strane Stvoritelja Jednog Jedinog, da smo stvoreni s ciljem, da je cilj obožavanje samo Allaha, svt, onako kako je On poslao Poslanika da nam pokaže, a ne kako mi mislimo ili kako narod misli, skonta i zaključi…
Treća tačka - ljubav prema dobru i mržnja prema zlu
Nakon toga, u trećoj stavci, šejh napominje jednu bitnu stvar i spominje treći od temelja islama koji zadire u svaku poru, u svaki Islamski propis ponaosob a to je ljubav prema dobru i mržnja prema zlu. Jer Allah, svt je Savršeni Gospodar! Savršen u svakom smislu, ne možeš a da ga ne voliš. Stvorio je duše koje teže ka potpunosti i vole potpunost, vole sve što je dobro, sve što je ispravno. Allah je jedini potpun i u potpunosti ispravan i u potpunosti dobar, beskrajno u svakom smislu. I Allah je Savršeni Gospodar a Gospodar znači: onaj koji ima plan, pa po planu stvori i sve stvoreno posjeduje i sve što posjeduje upravlja i održava i s nekim ciljem koji također mora biti savršen jer dolazi od Savršenog, sve to radi pa će nas na kraju kao što nas je obavijestio: usmrtit, proživjeti, pa ćemo pred Njim račun polagati: pa će pokorne koji su radili u svrsi svog postojanja nagraditi, a ostale pravedno, jer su to zaslužili, kazniti. Ovo podrazumijeva ako vjerujemo da imamo Savršenog Gospodara, podrazumijeva vjerovanje da sva korist i šteta su u Njegovim rukama. Sve dobro koje imamo, koje želimo, kojem se nadamo – je kod Allaha, svt. Pa moramo i dalje da Mu ugađamo, da Mu se pokoravamo, da s Njim dobri budemo i da Mu zahvalni budemo i da Ga beskrajno volimo jer sve što imamo od Njega je, i On nam jedini može sačuvati, zaštititi i zadržati to što nam je dao, jer On to može i uzeti. I On nam jedini može povećati i On nam jedini može dati ono što nemamo a želimo, isto je sa stvarima kojih se plašimo, koje ne želimo.
Ljubav kao pokretačka snaga
Kažu Islamski učenjaci, poput Ibn Tejmijje i svih drugih, ljubav osnovna pokretačka snaga na kojoj kosmos opstoji! Niko ne kreće niti se zaustavlja, ne miruje, osim radi ljubavi. Allah, svt, kad opisuje insana kao insana, kaže: „On je zato što voli imetak radiša“ što voli dobro, niko ne voli posao radi posla – nego se ljudi kreću zbog ljubavi prema dobru ili straha od zla, a zlo im ne godi zato što je suprotno dobrom, suprotno onome što vole. Pa većina ljudi radi i voli radit' zato što želi da zaradi. Da sačuva ono što ima, da unaprijedi itd... Ima jedna manja grupa ljudi koji rade i vole raditi zato što se na poslu najbolje osjećaju, jer mu je džehennem kod kuće. On strahuje od onoga što ne voli pa zato biva u manjem zlu, opet je ljubav razlika. Jer da je ima kući – ne bi bježao na posao. Poenta je da se ljudi kreću i stoje, naprijed i nazad - trude i bježe, izbjegavaju, povlače. Zato što vole ili ne vole. I sav naš život, a isto tako naša vjera, je sagrađena i satkana od ljubavi i mržnje.
Ljubavi prema dobru i mržnje prema zlu, svi tako žive, samo što ima onih koji su upućeni pa znaju šta je pravo dobro, a ima ih koji lutaju pa vole ono što oni misle da je dobro. A čovjek na neki način robuje onome što voli, i za to se trudi, za to živi. Pa Allah, svt, je dao da Njegova vjera opstoji na ljubavi i da je najvredniji, najjači ibadet, najkorisniji, najbitniji: ljubav prema Allahu, svt, a zatim prema svemu onome što Allah voli, jer on naređuje da vjernik voli ono što On voli i mržnju prema onome što se tome suprotstavlja, ili prema onome ko ne voli Allaha ili se bori protiv onoga što Allah voli.
Zato šejh kaže ovdje na kraju, u trećoj stavci: Nakon što znaš da te Allah stvorio i nije bez razloga, nego ti Poslanika poslao da ti kaže razlog, i nakon što znaš da Allah nije zadovoljan da Mu se širk čini nego je zadovoljan da mu se samo ibadet čini, znaj kaže treću stvar: Znaj da onaj ko se pokori Poslaniku, salevatu rabbi ve selamuhu alejk, i obožava Allaha Jedinog, ko kaže la ilahe illellah Muhammedu Resulullah, iskreno sa ubjeđenjem: znajući šta to znači, da nema drugog Boga, istinskog koji je Savršen, koji je Gospodar, koji Jedini zaslužuje da se obožava, ujedno i ugovor: obožavaću samo Allaha, sve ibadete u svom životu činiću samo Allahu, sve to znači la ilahe illellah i podrazumijeva!
Allah se obožava onako kako nam je to radio Poslanik Muhammed s.a.v.s.
Muhammedun Resulullah - Allahova vjera, ibadet, islam, obožavanje Allaha biva onako kako je Allah poslao ili s čime je Allah poslao svog Poslanika, koji se zove Muhammed. Muhammed je Allahov Poslanik, dakle, sve ono s čime je došao Muhammed, savs, je od Allaha poruka nama i uputstvo kako da Njega obožavamo, pa se time čovjek obavezuje da će Allaha obožavati onako kako je Poslanik, savs, propisao: da neće raditi po izmišljenim stvarima u vjeri. Prvo, la ilahe illellah znači da neće raditi suprotno, da neće raditi širk, neće se moliti nekome drugom sem Allahu, Muhammedun Resulullah znači da neće raditi bid’at, da neće raditi novotariju, nego da će Allaha obožavati onako kako je On zadovoljan, po sunnetu. Ko bude to rekao, ko bude to pri sebi imao, ima stvar koju šejh napominje, ona je prirodna i ona se podrazumijeva, ali pošto se desilo skretanje u njegovo doba, danas još veće, i pošto su mnogi skrenuli sa Pravog puta - po ovom pitanju, neki u pretjerivanje a drugi u popuštanje, šejh napominje da onaj ko se pokori Poslaniku, obožavajući samo Allaha, svt, treba da zna da mu nije dozvoljeno da voli, pomaže ili prisno prijateljuje sa onima koji se suprotstavljaju Allahu, svt, makar mu bili najbliži. Pa onaj ko voli Allaha ne može voljeti onoga ko mrzi Allaha, ko se bori protiv Allaha, ko psuje Allaha, ko vrijeđa Allaha, ko mrzi one koji vole Allaha, jer onaj ko nekog voli - voli i ono što on voli i ne voli one koji njega vole. To je prirodna stvar, mi to znamo kad je u pitanju dunjaluk, kad su u pitanju neki naši projekti, planovi, želje, ciljevi, ljubavi itd…
Onaj ko se suprostavlja Allahu, nije ga dozvoljeno voljeti
Kaže: onaj ko voli Allaha nije mu dozvoljeno da ima ljubav, objasnićemo koja kakva, i pomaganje, koje i kakvo, prema onima koji se suprotstavljaju Allahu, svt. Koji su na suprotnoj strani. I zato se ovo poglavlje zove: ljubav i mržnja u Islamu ili ljubav prema dobru i mržnja prema zlu. Jer dobra ima više vrsta, a najveće dobro je ono zbog čega smo stvoreni i zbog čega je Allah objavio objavu i probrao nekog od Poslanikaa, i slao Džibrila iznnad Arša, iznad sedmog Neba na Zemlju, da nam pojasni. A to je Pravi put, to je istina, to je Allahova vjera - Islam, za koju kaže Allah Uzvišeni: “Jedina vjera priznata kod Allaha je Islam” i nema većeg dobra od tog’, i nema vrednije stvari niti Allahu draže ni nama preče od vjere Allahove, sve ostalo je prolazno, nebitno, ostaje iza nas. Ide s nama samo posljedica toga: šta smo preko toga uradili spram Allahove vjere, da li smo radili preko toga sevape ili grijehe, opet na kraju nam Allah sudi na osnovu vjere preko onih stvari drugih. Pa su one bitne s jedne strane jer ćemo za njih odgovarati a nebitne sa druge strane, prolazne su - samo bivaju teret. Na osnovu njih polažeš račun a mjerilo je vjera, a ne ono što si ostavio iza sebe. I to je najveće dobro i najpreča ljubav.
Pa šejh kaže: Nije dozvoljeno da prisno prijateljuju, tako se kod nas prevodi, jer samo prijateljovanje u svim svojim oblicima nije zabranjeno i sama ljubav u svim svojim oblicima nije zabranjena - imaju oblici kad je dozvoljeno i kad nije, a muvalat podrazumijeva i samo pomaganje i potpomaganje, nije uvijek zabranjeno, a ova riječ podrazumijeva: ljubav, pomaganje, prijateljovanje, i zato se kod nas prenosi kao prisno prijateljovanje, neka posebna vrsta, da znamo šta i kako. I šejh kaže, jer je šejh učenjak, precizan: “Nije mu dozvoljeno, grijeh mu je, ne kaže koji grijeh, u nekim mjestima učili smo kroz Knjigu Tevhida, kaže: širk je to i to, kufr je to i to, ovdje kaže: nije dozvoljeno zato što imaju oblici kad to izvodi iz vjere i kad je to kufr ili širk, i imaju situacije kad je to haram. Pa je to prepušteno komentatorima da pojasne ljudima onako kako je vjerski to pojašnjeno, osim šerijatskih dokaza - Kur’ana i Sunneta naravno. I ovdje, s obzirom da se radi o sažetku, šejh kaže: nije dozvoljeno, i koristi opšti termin muvalat, koji ima u sebi dva glavna oblika koja ćemo inšallah pojasniti, da znamo.
Osnova je da znamo ovu stvar koja je logična, za koju ne bi trebalo napominjati ljude da nisu skrenuli, a to je: da je jedna vjera, da je Allah objavio jednu jedinu vjeru - ispravnu. I napomenuo u Kur’anu na dva mjesta direktno a na mnogima indirektno da On ne prihvata drugu vjeru, i da je jedina vjera kod Allaha priznata Islam, i da je On zadovoljan s onim Islamom s kojim je Poslanik, savs, završio primanje objave, i da ko bude drugu vjeru htio - neće mu biti primljena, Allah kaže u suri Ali Imran, i da se Allah mora voljeti najviše, i da se sve ostale stvari ne vole same radi sebe nego se vole iz razloga, a najveća ljubav nakon ljubavi osnovne, koja je sama radi sebe - a to je ljubav roba prema Rabbu, je ljubav u ime Allaha. To je najvredniji i najkorisniji razlog, a zatim ostale stvari. I da ne možeš voljet’ jedno i voljet’ ono što se u potpunosti suprotstavlja s’ tim. To nije ljubav uopšte, nećemo reći nije iskreno, nije ljubav. Voliš jedno od dvoga - ili ono što voliš ili ono što je suprotno tome, osim u nekim detaljima gdje to nagriza. Znači, koliko imaš jedne vrste toliko ti se oduzima od druge ali ne nestaje u potpunosti, ali to su detalji, situacije.
Ljubav ibadeta
Osnova je da, kad nešto voliš iskreno, potpuno, a takva jedino treba da bude ljubav roba prema Rabbu, ljubav koja u sebi sadrži veličanje i poniznost i tjera na pokornost - to je ljubav roba prema Rabbu i takva ne smije biti usmjerena ni prema kome inače je to širk. Ko voli dvije osobe tako, dva bića, Allaha i još nekoga - taj je sebi propisao dva Boga. Ljubav poniznosti - jer ti znaš da si manjkav u svakom smislu a Allah je potpun u svakom smislu i Allah tobom upravlja i pitaće te, a ti ne možeš ništa osim da se pokoriš i zadovoljan i strpljiv budeš, i da odgovoriš i da položiš, da uradiš kako treba, da se pripremiš za pitanja. Ako pogledaš u Gospodara - On Savršen, Svemoćan u svakom smislu, pa ovo je bilo naspram sebe, ljubav koja tjera na veličanje, s druge strane ljubav iz milion i jednog razloga, spomenuo sam samo neke. Sve što imaš od Allaha ti je, kako da ga ne voliš? I onda ta ljubav tjera na pokornost i to je ljubav roba prema Rabbu koja mora da postoji! I kad bi neko volio nekog tako, pored Allaha, obožavao bi ga time. Ne mora ništa više. I neminovno bi došao u situaciju da Allah naredi jedno a on želi drugo, pa da insan se pokori nekad njemu. Zatim ide ljubav u ime Allaha, zatim ostale ljubavi, svaka ima svoj povod i nije slučajna, insan ne voli bez razloga - ima neke razloge.
Samo se Allah voli zato što je Savršen u potpunosti. I primjera radi, ja napominjem više puta, da je Allah odabrao nekog drugog a ne Muhammeda za Poslanika, savs, mi bi voljeli tog drugog kao što volimo Muhammeda, alejhisselam. Mi njega ne volimo odvojeno od Allaha Uzvišenog, nego ga volimo zato što je on najbolje stvorenje, Allahu najdraže, najpotpuniji vjernik, Allah ga najviše voli, naredio nama da ga najviše volimo i Poslanik, savs, nas podučio, rekao da nismo pravi vjernici dok ga ne budemo voljeli više nego što volimo sebe i svoju ženu, djecu… A inače, volimo ga zato što je Allah tako odredio i naredio a ne zato što je on to nečim posebno postigao, neovisno od Allaha, svt.
4 stvari koje melek zapiše nakon što se udahne duša
Poslanik, savs, u vjerodostojnom hadisu nas obavještava da, kad se začne plod u utrobi majke, pa prođe 120 dana, Allah svt pošalje meleka da mu udahne dušu i zapiše 4 stvari: nafaku, do kad će tačno živjeti i ne može to promijeniti, djela i da li će biti sretan ili nesretan, tj. u Džennetuu u konačnici ili u Džehennemu. I u suštini nas ima raznih rasa, vrsta, nacija, jezika, oblika, izgleda, i drugih vrsta podjela, al’ sve se svoodi na jedno te isto - ili si vjernik ili nevjernik. Il’ si sretnik ili nesretnik, il’ si pokoran kako Allah hoće ili si nepokoran. Ili ćeš u Džennet ili ćeš u Džehennem na kraju, to Allah u Kur’anu spominje i Poslanik, savs, u hadisima i to je istina, nema treće. I zato kaže oni su Allahova partija, od onih sretnika, od vjernika, od pokornih, od džennetlija, i oni će pobijedit! Kad se sve završi, samo je pobijedio onaj ko se kazne spasio i u džennet ušao, to Allah kaže u Kur’anu: “ko bude od Vatre udaljen i u džennet uveden - taj je pobijedio” to je prava pobjeda, to je uspjeh jedini, sve ostalo je nebitno ako ti je džehennem boravište na kraju.
Prijateljovanje i neprijateljovanje u ime Allaha
One koji su na zlu, a svaki grijeh je zlo, a kufr je najveće, i svaki griješnik je zao za sebe i za druge, pa kafir i mušrik najviše, pa prema tome - prema količini zla mora da postoji to što je suprotno ljubavlju a to je prezir, neprijateljstvo i borba kao uklanjanje tog zla onako kako je to propisano. Zato kaže Ibn Abbas, radijallahu anhu: ko bude volio u ime Allaha i mrzio u ime Allaha i prijateljevao Allaha radi, i neprijateljevao Allaha radi, tako se postiže ljubav i pomoć od Allaha tj. tako se biva evlija. Put do Allahove ljubavi i do Allahove zaštite, a Allahova ljubav je nešto što je najpreče i najbitnije, je ljubav roba prema Rabbu koja mora da bude iskrkena i potpuna ili što potpunija. I što više Allaha voliš - to ti Allah više uzvraća i to te On više voli, a kad te On više voli onda te On pomaže, i kad te više zavoli - više te iskuša, tebe radi koristi, da te očisti, da te nagradi, da saburom nadahme, da ti da veće stepene u Džennetu, da se na kraju, kad se sve to završi - raduješ tim svojim iskušenjima! A da ne budeš od onih za koje Poslanik, savs, kaže: kad budu vidjeli oni koji nisu puno kušani kakve nagrade na Sudnjem Danu će dobiti oni koji su mnogo iskušavani, poželjeće da se njihovo meso i kože kidaju željeznim češljevima kako bi dobili tu nagradu! “Allah kad zavoli narod - stavi ih na kušnju, pa ko bude zadovoljan Allah će s’ njim biti zadovoljan, a ko ne bude, ko se bude srdio - dobiće Allahovu srdžbu” Eto većeg belaja, novog.
“Kad Allah zavoli roba - stavi ga na kušnju”
Ovo prvo bilo je za zajednicu, narod, ovo je za pojedinca. Stavi ga na iskušenje ali mu da snage da to iskušenje prebrodi, Allaha radi. I da mu ubjeđenje i kad dođe belaj sjeti se i kaže ono što su rekli prvi, koji su bili najviše iskušavani, ashabi Allahova Poslanika, savs: “Ovo je ono što nam je obećao Allah i Njegov Poslanik, istinu su rekli Allah i Njegov Poslanik. A ne kaže: šta mi bi?! Ne kaže kao munafik: zavela ih vjera, vidi, uhelaći ih vjera. Eto, hoće oni da vjeruju, vidi sad šta su dobili. Bilo koje iskušenje da bude radi vjere - vjernik ga očekuje i dočekuje i savlađuje, uz Allahovu pomoć i dozvolu. I onda se u vječnoj nagradi naslađuje, a ostali se dvoume, krene pa stane - k’o na Siratu što će mu biti, krenuo pa stao, pa na kraju u džehennem propao, shodno tome da li je bio vjernik loš: grešnik ili nevjernik, toliko će i da ostane u džehennemu.
Muvalat - značenje i definicija
Eh, da se vratimo sad na termin ‘muvalat’ - zabranjen nam je ‘muvalat’ koji se definiše u jeziku i šerijatu kao ljubav i pomaganje. Pa kažu Islamski učenjaci: ovo prisno prijateljevanje ima dvije vrste; jedna od njih je veliko nevjerstvo koje izvodi iz vjere a druga od njih je grijeh koji je zabranjen i koliko ga insan ima pri sebi - toliko mu se umanjuje od Imana, ili toliko zaslužuje kazni, a Allah kome hoće oprostiće. Ono što izvodi iz vjere je ljubav prema nevjerstvu ili nevjernicima radi njihova nevjerstva. Pa se insan navikne da kaže: sve su to putevi različitog cilja, i on je pobožan u svom, ja njega volim što je on pobožan u tom svom, ili ne znam ni ja nešto, ili da priželjkuje da zavlada nevjerstvo, da nestane muslimana, mi smo uvijek najgori, kod nas je sve…ona priča što je čujemo često u našem narodu, nažalost, neukom i neupućenom. Kad ne bi bilo muslimana - sve bi ruže cvale, itd, po nekima. Nisu svjesni šta govore! Kad bi insan volio da nestane islama i muslimana, i da nevjerstvo zavlada: bilo koje vrste, a sve osim islama je nevjerstvo, kao što Allah u Kur’anu kaže u suri Ali Imran, onda bi to ga automatski izvelo iz vjere. Kad bi čovjek volio nevjernika zbog nevjerstva, a ne zbog neke druge, dunjalučke koristi, to bi bilo.
I kaže pomaganje: tu spada pomaganje nevjernika protiv muslimana kad se bore protiv islama. A ne bilo koja vrsta pomaganja. Pomaganje može biti: normalno, prirodno, dunjalučko i ono je dozvoljeno da pomogneš insanu bilo koje vrste u nečemu što je njegova potreba, ako imaš nijet da ga privoliš za vjeru - to je još bolje, to je sevap, ako nemaš - opet pomogao si i to je dozvoljeno. Pomaganje nevjernika u nekom njegovom nedjelu, ili grešnika u girjehu općenito - može biti haram ako je poriv bila dunjalučka stvar: bilo da ti je rođak, prijatelj, dijete, otac ili neko.. Pa ga pomažeš zato a on čini zulum neke vrste, i to je haram a ne izvodi iz vjere, ali kad se bori protiv vjere i kad hoćeš da ga time pomogneš da njegovo zavlada, a da vjera bude donja, u tom slučaju pomaganje nevjernika biva nevjerstvo.
Pomaganje nevjernika u borbi protiv vjere
Pomaganje nevjernika u borbi protiv vjere ili ljubav prema nevjerniku radi nevjere je nevjerstvo, i to je ono što vjernika, ako je bio vjernik - izvodi iz vjere. I to je ono što Allah kaže: ko to bude radio njima - i on je od njih, u ajetu kojeg sam spomenuo. I da vjeruju u Allaha i Poslanika i ono što se objavljuje Poslaniku, tj. u Kur’an, ne bi to radili. Dok drugi oblici, pa i onaj koji sam spomenuo kada Allah kaže: “O vi koji vjerujete, nemojte uzimati moje i Vaše neprijatelje za prijatelje da ih volite a oni ne vjeruju u istinu i istjeruju Poslanika i Vas” Učenjaci kažu: ovaj ajet je dokaz za ovu drugu podjelu, za ovu drugu vrstu. Jer naziva ih vjernicima a potvrđuje im da vole nevjernike, ali je to bilo radi dunjaluka. I primjer toga je slučaj Hatiba ibn Ebi Belt’a, ashaba, koji je kad je Poslanik, savs, trebao da osvoji Mekku, šejtan ga nagovorio i shvatio i razmislio, ima i on dole imetak, i on je protjeran iz Mekke, ali on jedini nema nikoga da mu zaštiti to sad kad Muslimani uđu, kad bude nered, kad bude borba, pa će se neko možda svetiti, neko će paliti, neko će pljačkati, k’o ovi što bježe… Jer on je bio ubijeđen da će Islam pobijediti, da će to biti, bio je u toj vojsci na kraju krajeva, sa Muhammedom, savs, ashab. Ali je skontao, radijallahu anhu, da on treba da se malo nekako približi - znajući da od toga nema koristi, da pokuša izvesti nešto, pa je on odglumio da kažem špijuna i odao Poslanikovu tajnu što je ogroman grijeh, i zavisno od nijeta može biti nevjerstvo ili haram, pa je poslao poruku ppreko određene žene koja je sakrila poruku u kosu, u Mekku mušricima, predstavljajući im se kao prijatelj i obavještavajući ih da će doći Muhammed, savs, sa tolikom i tolikom vojskom, i napisao je takvu poruku da je ona zastrašujuća; doći će sa vojskom koju ne možete odbraniti pa eto vidite šta ćete, i ne znam ni ja kako tačno ide.. uglavnom, nije ništa lijepo rekao ali je izdao tajnu.
Čak se i u toj poruci ogradio, radijallahu anhu, i Poslaniku, savs, dolazi objava, znači niko ne bi znao za to. Poslanik, savs, šalje dvojicu ashaba i stižu tu ženu na putu i traže od nje da im preda poruku, ona kaže: nemam ja nikakve poruke, pa kažu: ili ćeš predati poruku ili ćemo te morati skinuti dok je ne nađemo. Pa žena, mušrikinja, kad je to čula vadi iz kose poruku. A danas se muslimanke dobrovoljno skidaju. I predaje poruku s kojom dolaze Poslaniku, savs, pa kad je Omer čuo to, a Poslanik, savs, je zvao Hatiba da dođe, kaže: “O Allahov Poslaniče, dozvoli mi da skinem glavu ovom munafiku” - sa Omerove tačke gledišta on je u pravu 100%. Čovjek u muslimanskoj vojsci, ashab Poslanika, savs, radi djelo kojim pomaže nevjernike u borbi protiv muslimana. Izdaje! Dakle, pokazuje Islam a krije kufr, a mi ne znamo šta je u srcu dok ne vidimo u djelima: evo djela, evo dokaza. Ali pošto je ovo djelo koje može biti kufr a i ne mora, shodno namjeri i situaciji, i nije ostao da se bori - kao što je to uradio Abbas b. Abdul Mutalib, amidža Allahova Poslanika, savs, u jednom periodu svog života. Izašao u bitku protiv muslimana na Bedru, pa je zarobljen, pa ga Poslanik, savs, zarobio, svezao i otkupit se morao i vratio ga mušricima gdje i pripada, iako je primio Islam prije toga.
Primjer Abbasa radijallahu anhu, amidže Poslanika s.a.v.s.
Abbas, radijallahu anhu, u tom momentu je učinio kufr i Poslanik, savs, ga je protekfirio. Zašto? - Zato što se borio, iako nije vjerovao! Mobilisan je bukvalno tako. Ali je ostao, nije htio hidžru učinit’ i onda je prisiljen na određen način, ucjenama, pa je došao dobrovoljno, uključio se u vojsku i kad je pao u zarobljeništvo kaže: zar ja nisam musliman? Zar ja nisam izgovorio šehadet? Zar ti ja nisam amidža, itd? Pa mu Poslanik, savs, ništa to ne uvažava, nego se morao otkupiti kao ostali mušrici i vraćen je. Kasnije je on Islam primio, Allah je povodom toga objavio ajete: “O vjerovjesniče, reci onima koji su u tvom zarobljeništvu, u tvojim rukama, ako Allah bude znao za dobro u njihovim srcima, daće im bolje od onoga što su izgubili” jer mu je Poslanik, savs, tu zaplijenio svašta nešto. Znači kad budeš Islam primio dobićeš bolje, a sad nisi - tako se tumače ti ajeti. I to je razlika između borbe za dunjalučke interese makar ne vjerovao i nekog drugog pomaganja radi dunjaluka, a i jedan i drugi ne valjaju. Hatib mu nije bio ništa, savs, Abbas mu je bio amidža, i jedan i drugi su pomogli nevjernike u borbi protiv Muslimana, jedan tijelom učestvovao, otišao, bio u vojsci, ne znači da je ratovao ali bio je, a drugi napisao poruku. Jedan je izašao iz vjere u tom momentu pa je kasnije primio Islam i vratio se, i dao mu je Allah bolje, dao mu je Allah ratnog plijena zlata koliko može ponijeti, natovario je. Pa ima priča za to posebna kako je nosio, i to Abbas, ra, amidža Poslanika, savs. Ali u tom momentu je učinio djelo kufra, tako spominju komentatori ovih ajeta za razliku od Hatiba, kaže: zovite ga, i Omer kaže: daj da mu skinem glavu, munafik, kaže Poslanik, savs NE; pa ga pita: “Šta te navelo da uradiš to što si uradio?” da nije bitan ovdje razlog ne bi ga ni pitao, Abbasa nije pitao, Abbas mu govorio - natjerali me, prisilili me, ucijenili me, ja ovo ja ono, ja izgovorio šehadet, ja pred tobom Islam primio - ne koristi, primio pa ga poništio, uradio djelo koje izvodi iz vjere. A ovog pita zato što je situacija takva, nije ista slika. I ovo napominjem zato što ima ljudi koji ne prave razliku pa proglašavaju nevjernicima one koji to nisu zato što im je slično. A mi vjerujemo po pravilima vjere i ophodimo se prema ljudima po pravilima vjere, pa kaže Hatib: o Allahov Poslaniče, ja to nisam uradio s nijetom nevjerstva niti da pomognem nevjerstvo protiv muslimana, nego svako od Vas ima nekog u Mekki ko će zaštititi njegov imetak, a ja nemam nikog, pa sam htio na taj način da se zaštiti i moj imetak kad mi uđemo i osvojimo Mekku, pa kaže Allahov Poslanik savs, jer je dobio obavijesti o svemu tome, kaže: “Istinu si rekao!” Inače ne zna šta je u srcu ali isto k’o onaj koji ga je obavijestio da ima taj događaj, da je neko napravio, izdao, poslao ženu - On ga je obavijestio i o ovome. Pa mu potvrđuje i kaže: istinu si rekao, a zatim kaže Omeru, Hatib je bio učesnik na bedru a Allah je pomogao stanovnike Bedra i rekao im: radite šta hoćete oprošteno vam je! Kažu Islamski učenjaci: Nije zabilježeno i zato je Allah rekao, jer Allah ne prašta širk i kufr nikome, nego nije zabilježeno da je iko od učesnika Bedra učinio djelo nevjerstva, a zabilježeno je da su činili grijehe, manje ili veće pa ovo je jedan od najvećih. I ta rečenica je dokaz da je to što je učinio Hatib, drugi dokaz, da to nije djelo nevjerstva nego da je grijeh. I nije rekao Omeru nije istina, nemoj tako na čovjeka, jer to jest grijeh i jest djelo nifaka, ali ne onog koje izvodi iz vjere, zato što je sa razlogom.
Rezime
Tako da rezimiramo: ko pomaže nevjernike u borbi protiv Islama to je djelo velikog nevjerstva, ko ih voli zbog nevjerstva ili koji voli nevjerstvo, ili koji mrzi, kao što Allah u Kur’anu kaže u suri Muhammed, nešto od vjere što je Allah objavio - to izvodi iz vjere. Suprotno tome, ko prijateljuje i voli i čini prijestupe radi dunjalučkih interesa - to je grijeh koji ne izvodi iz vjere. To je što se tiče ovog detalja kojeg je šejh napomenuo, a u osnovi ljubav, samim tim i mržnja koja je suprotna ljubavi, se u Islamu dijele na tri vrste: ona koja je propisana, ona koja je zabranjena i ona između njih koja je dozvoljena, za koju nemaš grijeha. I ovdje ulazi prema svim stvorenjima, vjernicima i nevjernicima: ljubav koja je propisana se dijeli na dvije vrste kao i ona koja je zabranjena, i ona se dijeli na dvije vrste, a ostala je dozvoljena, nije grijeh niti sevap. Nužna ljubav koja mora bit’, bez nje vjere nema - to je ljubav prema Allahu, svt, ljubav poniznosti, veličanja i pokornosti. I to svako ko uđe u vjeru ima, osjeća, ako je u vjeru ušao iskreno, ako ne glumi vjernika iz ovog ili onog razloga - taj osjeća to, taj voli Allaha, svt. I to se isto povećava i smanjuje i kad se povećava ljubav prema Allahu povećaju se dobra djela i pokornost Allahu, a zatim Allah to vraća pa čovjek osjeti plodove povećanja Allahove ljubavi prema njemu.
Obavezna i nužna ljubav
Obavezna ljubav, a to je ljubav u ime Allaha - ona mora postojati u globalu, a u nekim dijelovima ako ne postoji je grijeh ali ne izvodi iz vjere. Pa čovjek mora da voli Poslanika više nego što voli sebe. I mora da voli Poslanika, i mora da voli Allahove propise, i mora da voli vjernike. Kad ne bi volio nekog vjernika nikako - bio bi griješan, ne bi bio nevjernik, kad ne bi volio Poslanika nikako - bio bi nevjernik, kad ne bi volio Poslanika više nego što voli sebe ili nekog svog - bio bi grešnik, ne bi bio nevjernik i tako te stvari. Dakle, ima obavezna i nužna, nužna je ono bez čega nema vjere a obavezna je ono ako je nema, ima grijeh ali i dalje je čovjek vjernik. Zabranjena ljubav je ona koja izvodi iz vjere, spomenuli smo - to je radi nevjerstva! Volit’ nevjerstvo ili radi nevjerstva ili pomagati nevjerstvo protiv istine, to je ona koja izvodi iz vjere i druga, koju smo također spomenuli.
Dozvoljena ljubav
Između toga je dozvoljena. Šta ima kaže dozvoljeno? - Ima prirodna ljubav! I ona nikad ne biva sama. U jednom srcu se može sastaviti više ljubavi, više vrsta ljubavi ili više vrsta mržnje ili ljubav i mržnja istovremeno, i to je dokazano i to je poznato - to ljudi osjećaju sa onima koje vole i sa kojima žive. Šta znači ovo? Ljubav prema roditelju, prema djetetu, prema rođaku, prema onome s kim si navikao ili odrastao, pa i prema kolegi s kojim si dugo, jaranu, prijatelju, prema supružniku. To je prirodna ljubav - ona je dozvoljena, za nju nema grijeha ali ona na osnovu stanja na onoga koga voliš je pomiješana sa vjerskom ljubavlju ili prezirom odnosno mržnjom. Pa čovjeka koji je iskušan time da mu dijete nije u vjeri - on ga voli prirodnom ljubavlju, njegovo je - ne može ga niko ubijediti da nije. Ljudi se odreknu u novinama pa opet vole djecu. Jedno je što je njemu prešlo granicu neku pa on nešto radi, postupa, a drugo je šta osjeća u srcu. I dozvoljeno je čovjeku da voli svoje dijete tom ljubavlju ali mora istovremeno da ga voli ako je vjernik ili mrzi ako je nevjernik šerijatskom ljubavlju, isto je i sa svim drugim. I ovo je prirodna stvar, ovo ljudi osjećaju.
Allahova ljubav se postiže, ali ne možeš doći do stepena da te Allah voli i zavoli ako ti njega ne voliš, a ne voliš ga iskreno ako istovremeno voliš one, ono što je suprotno ljubavi prema njemu. Pa je bitno da insan ovo zna i ono što je zabranjeno izbjegava a ono što je pozitivno i propisano povećava i kad dođe u nedoumicu je li griješan ako nekad nešto voli, da vidi da je to prirodna stvar ili da pita jednostavno učenog pa da mu se pojasni da to nije problem, jer priroda je priroda - Allah nas je takve stvorio i neće nas kazniti za ono što je normalno, što je uobičajeno, što srce… ali to samo po sebi ne biva, to ne smije bit’ razlog.
Allahova ljubav je uslov za Njegovo zadovoljstvo
Allahova ljubav je uslov za Njegovo zadovoljstvo i to je nešto najvrednije što čovjek može postići, što čovjek može tražiti, a ona se postiže pokornošću Njemu i Njegovom Poslaniku, savs. Allah Uzvišeni kaže: “Reci, ako Allaha volite - mene slijedite (tj. Poslanika Muhammeda, savs) pa će Vas Allah voljeti.” Ovo je jedan od načina kako postići Allahovu ljubav i to glavni način, jer sve što je od vjere ostalo je nešto od onoga što je Poslanik, savs, prenio i spada, vraća se na slijeđenje Poslanika, savs. A Allah, svt, kad zavoli roba, pozove Džibrila kao što je u vjerodostojnom hadisu u Sahihu, i odjekne nebo: o Džibrile, Ja volim tog i toga pa ga ti voli, pa ga Džibril automatski zavoli, a zatim mu naredi da proglasi na svih sedam nebesa i kaže: “O stanovnici nebesa, tj. meleci, Allah je zavolio toga i toga pa ga volite - pa ga svi zavole, a zatim, tj. nakon određenog perioda: Allah mu upiše kabul na Zemlji, bude primljen kod Allaha i bude pirmljen kod onih koji vole Allaha, pa im nikako s jedne strane nešto kod njega ne godi a ne mogu da ga ne vole - e to je ono što Allah daje nekim vjernicima pa ga voliš ne znaš ni ti što ga voliš, samo zato što ga Allah voli. I Allah kad zavoli nekoga, tom ljubavlju posebnom, On će mu i dati ono s čim će sigurno biti zadovoljan na ovom i na onom svijetu. I on će osjetit posljedice Allahove ljubavi na sebi još dok je živ i dok Allahu ibadeti a kamo li kasnije, kad vidi meleke Allahove izaslanike da mu dušu pozovu i kad vidi šta mu je Allah pripremio, i takav u kaburu se smije i uživa dok rodbina za njim plače i tuguje što ih je napustio, i nema straha za ono što dolazi nakon toga i nema tuge za ono što je ostavio iza sebe, pa molim Allaha da nas učini od takvih, amin velhamdulillahi rabbi-l-’alemin.
Pogledajte i pročitajte ders "Tri temelja vjere i njihovi dokazi 3. dio"
