Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu, Savršenom Gospodaru Svih svjetova. Allah je Savršen u svemu pa hvalu zaslužuje na svemu, i Allah svt iz svog Savršenstva određuje i propisuje, i zabranjuje i naređuje, pa na svemu što nam od Njega dolazi i što o Njemu znamo, moramo da Ga hvalimo i možemo samo da Mu zahvalimo, od njeg pomoc oprost i uputu tražimo, bez Njega ništa učinit' ne možemo, a sa Svemogućim nema nemogućeg. Ako nam ne oprosti kaznu smo zaslužili a Njegova milost je pretekla Njegovu srdžbu i on voli da prašta, pa je na nama da oprosta stalno tražimo. Koga Allah uputi na Pravi put tome nema zablude, a koga Allah pravedno u zabludi ostavi tome nema ni pomagača ni upućivača, ni usrećivača niti iz džehenema izbavljivača. Zato, svjedočimo da nema drugog Boga sem Allaha, Jedini je nema sudruga i da je Muhammed sallallahu alejhi ve sellem, Allahov rob najbolji i Njegov Poslanik posljednji.
A zatim…
Životni program jednog muslimana
Nastavljamo sa komentarisanjem prvog od tri uvoda u ovu mubarek poslanicu. Nastavljamo sa govorom o životnom programu jednog muslimana ili o najuzvišenijoj borbi kao što ju je Ibnul Qajjim, rahimehullah, nazvao u djelu „Zadul-me'ad“, šejh Muhammed kad' je spomenuo ove stvari, on je bukvalno prenio ono što je već prije njega davno, stoljećima ranije, spomenuo Ibnul Qajjim u djelu „Zadul-me'ad“ samo malo se lakše, jednostavnije izrazio ovdje šejh rahimehullah. Pa, kaže: „Znaj, Allah ti se smilovao da je obaveza nama da shvatimo/da znamo/da naučimo 4 pitanja, 4 stvari. Prva je: znanje: a to je spoznaja Allaha, spoznaja Poslanika, spoznaja vjere Islama sa dokazima, drugo je rad po njemu, treće pozivanje u to, i četvrto je strpljivost na iskušenjima ili ezijetima, uznemiravanjima, poteškoćama koja na tom putu nalaze, a dokaz za to je sura „el-'asr“ a zatim je spomenuo govor Imama Šafije i govor, ili djelo čin Imama Buharije u svom Sahihu, i time je završio prvi od tri uvoda.
Znanje je obaveza svakom muslimanu
Znanje je obaveza i prva obaveza i vratićemo se, ako Bog da na kraju tome, jer je šejh završio ponovno s tim. Rad po njemu je cilj naše vjere. Allah kaže da nas je stvorio da Ga obožavamo. Nije nas stvorio da znamo da se treba obožavati, nego da Ga obožavamo, da činimo obožavanje tj. Ibadet da svaki Njemu usmjeravamo. Da bismo činili ibadet moramo znat'. Moramo znati da se samo Allahu treba činit', pa se odreć prije svega širka i onih koji čine ga nekome drugom' sem Allahu, moramo znati šta je ibadet, moramo znati kad se čini, koje su vrste, kakav, pod kojim uvjetima itd.. Dakle, bez znanja nema ništa, ali znanje samo po sebi nije uopšte cilj nego je sredstvo za ispravno robovanje, pa je djelo ono što je najbitnije i spomenuo sam izreku da učenjak nije učenjak dok ne primjenjuje, a kamo li ostali – Mi koji prenosimo znanje ili trudimo se da nešto od njega uzmemo.
Nakon znanja primjena!
Treća stvar koja je nužna za potpuni uspjeh na ovom i na onom svijetu, u svakom pitanju a pogotovo u pitanju vjere, robovanja Allahu, svt, nakon što naučiš ispravno i nakon što to primjenjuješ i uvedeš u svoj život ili tokom truda u primjeni i navikavanju na to, obavezan je insan da to prenosi drugima onoliko koliko može i kako može. A to je znači „ed-da'avetu ilejhi“ – ili pozivanje u to, u znanje i rad.
Šta je da'wa?
Da'wa – pozivanje Allahu, subhanehu ve te'ala, po definiciji je: pozivanje u Islam ili jedan njegov dio, ili pridobijanje ljudi propisanim metodama pozivajući ih da se spase kroz Islam ili poprave grešku u jednom njegovom dijelu. Ima još definicija ali ovo je ono što je dovoljno da znamo. Pa je da'wa pozivanje u bilo koji propis od Islamskih propisa, kad je u pitanju Musliman pred tobom koji ga ne primjenjuje. A pozivanje biva na jedan od tri načina, spomenućemo ih kasnije. I to su ujedno putevi da'we. A, isto tako je da'wa pozivanje nemuslimana da bude Musliman, da se spasi jer je jedina vjera koja je priznata kod Allaha je Islam. Da'va je jedan od najboljih ibadeta. Allah, subhanehu ve te'ala, kaže: „Ima li iko da bolje govori, tj. Nema niko da bolje govori od onoga koji poziva Allahu – nema boljeg govora od pozivanja Allahu, drugim riječima, i kaže: „Ja sam zaista Musliman – zna u šta poziva, naučio je“ kao što kaže Allah, subhanehu ve te'ala, na drugoim mjestu: „Reci, o Muhammede, savs: ovo je moj Put!“ – Put Poslanika, savs, je šta? – Pozivam Allahu! I to ne samo on, nego svako onaj ko hoće da upotpuni svoju vjeru, da bude kako treba vjernik, jer naučili smo da je vjera 'la ilahe illellah, Muhammedun Resulullah“ – Nema Boga osim Allaha, ne obožava se osim Allah, a Muhammed, savs, je od Allaha poslan, Poslanik Njegov, tj. poslan je Muhammed, savs, da nam pokaže da se samo Allah obožava i kako se Allah obožava. I od tog pokazivanja njegovog je, ili to njegovo pokazivanje nama, prenošenje te poslanice je da'wa.
Razumijevanje da'we
Imamo danas problem šta je da'wa i razumijevanje da'we, pa ćemo večeras govorit s' te strane. Kaže: „Pozivaj na Put svog Gospodara hikmetom i lijepim vazom(mev'izah – vaz, ahsen je lijepo), i lijepom raspravom, s njima se na najljepši način ili lijepo raspravljaj“ Kaže hikmetom, a učenjaci tefsira kažu: kad god se spomene hikmet to znači sunnet! Danas to neki ne shvataju, pa imamo slučaj kaže: ja to radi dawe, radi dawe, ovo ili ono radi dawe... Učini grijeh radi dawe, popusti u vjeri rade dawe, pije kahvu radi dawe, dangubio radi dawe, radi nešto što je propisano šerijatom kaže: radi dawe. Nije Allah propisao da ti budeš svijeća koja se istopi da bi nekome drugom posvijetlio. Pa nije dozvoljeno i nije propisano izmišljati metode i davati popuste, o tome smo već više puta govorili, na Allahovu vjeru pa nešto nekome radi da’we popuštati ili sam činiti grijehe i griješit’ da bi nekome ugodio, da bi te neko prihvatio. To više nije da’wa, jer ljudi su te prvi put odbacili zato što si se razlikovao od njih radeći ispravno a oni na neispravnom.
Onog momenta kad te prihvate zato što si odbacio ovu stvar - nisi ti njih pozvao nego su oni tebe i nisi ti njih pobijedio nego su oni tebe. Poenta je da te prihvate ljudi onakav kakav trebaš da budeš, a ne da te prihvate onakav, kad postaneš isti k’o oni. To nije da’wa, ti si izgubio u tom segmentu! I vjeruj da, u tom segmentu ono što si ostavio od vjere, a nisi postigao da’wu. Pa Allah Uzvišeni kaže “hikmetom”.
Šta je hikmet?
Hikmet je sunnet, i Poslanik, savs, je bio najmudriji insan i nema mudrosti iznad njegove mudrosti, a on nije popuštao u vjeri! I Allah, subhanehu ve te’ala, mu prijeti, kaže mu na jednom mjestu: “Umalo da im malo, malo se nakloniš, malo popustiš, onda bismo te kaznili duplom kaznom na dunjaluku i duplom kaznom na ahiretu” zato što je Poslanik - on je najpreči da ustraje. Pa duplu kaznu da ima. Ako bi Allah kaznio Poslanika zato što popusti u vjeri, mislite da će meni i tebi oprostiti? I progledati ako namjerno popustimo u vjeri da bi ugodili nekome drugome? Čovjek mora da se boji i da ima ovu stvar i da nastoji da primijeni ono čime ga je Allah počastio, da zna što drugi ne znaju i da drugima dostavi na najljepši mogući način. Jer, Poslanik, savs, je to radio hikmetom, sunnetom, a sunnet je da se poziva pod tri uvjeta, to su: znanje, blagost i strpljivost. Kod koga se nađe ovo troje našao se kod njeg’ hikmet! Da znaš u što trebaš da pozoveš, ili u što trebaš da upozoriš koga, nisu svi propisi isti za muškarce i za žene, za ove ili one, za nevjernike ili vjernike, u ramazanu i van njega itd. Da znaš kome se obraćaš i kako da mu priču šerijatski prilagodiš, ne po svom ono da nešto popuštaš, da pri tome budeš blag a najbolje ćeš znati da li si blag ili nisi da mu govoriš onako kako bi volio tebi da se govori. Stavi se u njegovu poziciju i inšallah nećeš pogriješiti. I da osaburiš prilikom svega toga treba se pokrenuti, nije jednostavno pa nekome ukliziti u život pa mu reći: “Stani malo, griješiš ovdje ili trebao bi to radit, što ne radiš” i treba osaburit’ na onome što te može zadesit’ jer ti se obraćaš različitim ljudima. Nije svako isto temperamentan nije svako istog raspoloženja u momentu, ne znaš ti šta njega muči, možda si naletio kad ne bi treb’o itd.
Šta kažu islamu po pitanju onoga ko podučava vjeri?
Kažu islamski učenjaci: “Ne može ti niko bolje valjati od onoga ko te uči vjeri i ne može ti bolje niko valjati u vjeri od onog ko te uči tevhidu, ispravnom vjerovanju a zatim ispravnom djelovanju a zatim ispravnom ponašanju” i ostalim detaljima vjere. Jer, ko prvo položi proći će, i ko ima ipsravno vjerovanje imaće ispravno djelovanje i to dvoje će ga nužno tjerati na ispravno ponašanje jer je ponašanje dio vjerovanja i dio djelovanja, ono u srcu je dio vjerovanja a ono što pokažeš je djelovanje, moraš pokazati onako kako je propisano. Tako da, najpreče i najkorisnije stvari su to, podučavanje vjere, direktno znači, podučavanje pojedinaca ili skupina, jedan po jedan ili više ljudi, da se čovjeku obraćaš i govoriš mu, ne: pazi, pokvarićeš, pazi pašćeš, pazi razbolićeš - nije to zdravo, razbolićeš se itd.. Nego mu govoriš: Pazi, u džehennem ćeš propast… Uradi ovo u džennet ćeš ući. Ne možeš mu valjati, ne možeš mu pomoći na bolji način od toga. Zatim, sljedeća stvar je da motivišeš i vaziš onima koji znaju, a iz nekakve ljenosti ili pod nekim šejtanskim uticajem ne primjenjuju. To je ona druga faza. I to je da’wa - da motivišeš ljude koji ne rade. Ili da ih unaprijed, preventivno djeluješ tako što ćeš im povećavati iman, svjesnosti da ih Allah gleda kako ne bi zapali u nešto. To sve spada u vaz. I treći vid da’ve je rasprava sa novotarima i nevjernicima, nemuslimanima, to je isto dio dave. I dava ne izlazi iz ove tri stvari, otprilike. Sve to spada u pozivanje: bilo u vjeru, ili u ispravno vjerovanje, ispravno djelovanje, ispravno ponašanje - to je rasprava, ili u primjenu toga ili podučiti nekoga ko je spreman - a ne zna, hoće, uz sve ovo prethodno. I ovo je dava! Van toga sve nije da’va, jer su stvari koje koriste da’va! I treba ih obraćati pažnju na njih, i čovjek je odgovoran za ono što proizvede kod ljudi od slike o nama a bio je u stanju da se kontroliše. Namjerno ili nenamjerno, i ako proizvede dobro i popravi sliku o Muslimanima - imaće sevap, i ako je pokvari - imaće grijeh.
Pozivanje u vjeru je obaveza!
Već smo prije govorili kad čovjek pristupa pozivanju, kad odustaje, itd, ali onda kad procijeniš da trebaš govoriti i onda ti bude malo škakljivo, zato što će ti neko nešto prigovoriti ili ružno uzvratiti, sjeti se da je to obaveza i da je to od najvrednijih djela i da će te Allah iskušati iskušenjem kojeg možeš podnijeti. I naredio ti je sabur, i da će strpljivi biti bez računa nagrađeni i da se u tome kriju mnoge dobrote za tebe, pa uradi i kreni, ako uspiješ uticati na čovjeka - dobro i jeste, ako ne uspiješ dobićeš sve ovo što si tražio, svejedno da li on to radio, osim one trajne sadake koju si još očekivao, a eto čovjek se nije odazvao, a i za to imaš nagradu. I vrijedi saburit’ i neće niko Allaha radi krenut’ da poziva nekoga a da neće biti iskušavan sve dok poziva, sve dok živi. S druge strane, ovdje sabur se ne odnosi samo na davu iako je prije svega spomenuta ovdje na pozivanju, na podučavanju, na savjetovanju. Jer smo rekli da je sve to dava. Nego se ovdje sabur odnosi na sve ove tri stvari prethodne. Moraš osaburit’ dok učiš da bi ispravno naučio i nije lahko učiti, i čovjek Musliman uči sve dok je živ! I veže se, znači, za učene i za znanje kroz knjige, kroz dersove sve dok je živ!
Tri vrste sabura
Postoje tri vrste sabura: sabur na izvršavanju naređenog i propisanog, sabur na ostavljanju zabranjenog i sabur na udarcima sudbine koje je od Allaha, Savršenog, Nepogrešivog, Milostivog propisana u korist nama. Ono zlo što nas zadesi je dobro za nas, samo mi ne kontamo i moramo tu da osaburimo. I zato je najlakše osaburiti na sudbini. Bog dao, Bog uzeo - šta možeš ti? Kuk’o ili saburio isto ti dođe: promijeniti nećeš, samo možeš dobiti nagradu ili kaznu. I zato insan osaburi i ide dalje. Međutim, onda je lakše u odnosu na prvo, a teže u odnosu na ovo, osaburit’ na ostavljanju grijeha, zato što je duša sklona griješenju. I čovjek često ima prohtjeve i potrebe za tim grijehom. Allah mu zabranio, ali je lakše to nego uradit’ naređeno, zašto? Zato što u ostavljanju grijeha se od tebe traži samo da ne radiš, da se ne mičeš, da budeš pasivan, lijen, nepokretan. Dok, za ustanak, ustajanje na sabah i odlazak u džamiju i ne znam neke druge stvari - traži se od tebe da pokreneš se. Da nešto ostaviš plus da nešto radiš. Pa je najvrednija i najteža vrsta sabura: sabur i strpljivost i ustrajnost na izvršavanju onoga što je propisano, zatim po vrijednosti, po težini ide: ustrajnost i strpljivost na ostavljanju onoga što je zabranjeno, a zatim ide onaj najlakši, a mi često kada govorimo o saburu mislimo na to najčešće, a to je sabur na onome što je Allah sudbinom odredio. To će se svakako desiti i to se ne može promijeniti. Možeš samo ti preko toga da hajruješ ili štetuješ, ovisno o tome da li ćeš saburit il’ ćeš radit suprotno saburu.
Definicija sabura
I zato je po definiciji sabur: sustezanje srca, jezika i organa od iskazivanja nezadovoljstva sa Allahovom odredbom. I čim ti ne pokažeš srcem i ne pokažeš jezikom, ne kažeš: “Šta sam ja Bogu zgriješio” ili nešto gore od toga što ljudi govore - a ovo je jako loše, ili ne čupaš kosu, ne znam ni ja, ne udaraš se po licu kao što neki rade kad im neko preseli, nego osaburiš, još kažeš: “Inna lillahi ve inna ilejhi radži’un - Allahovi smo i Allahu se vraćamo” Allah dao, Allah uzeo, Allah tako odredio, Savršen ne griješi… Da se toga sjetiš onda ti je odmah tri četvrtine problema prošlo u srcu: da je ono što je Allah odredio hajr za tebe, ne samo da ne griješi, nego to treba tebi da se desi u tom momentu u tom obimu, u toj količini, tom jačinom i u tome je hajr za tebe. Jer, Allah kad nekog voli iskuša ga, iskušava ga. Tako da je to hajr za tebe. Kad se toga sjetiš onda ti bude puno lakše, nije da ne boli.. Bol boli, tuga rastuži, briga zabrine. Ti ćeš dobijat i dalje te osjećaje ljudske, prirodne. Ali će ti biti lakše da ih prevaziđeš i onda ako to tako postupiš, Allah kaže: “Takvi imaju spomen, salavate od Allaha!” - mi donosimo salavate na Resulullaha, savs, i spominjemo ga, sjećamo ga se, molimo Allaha da ga spomene gore kod Sebe, to znači salavat. A ovdje Allah kaže da za strpljive Allah na tebe donosi, tj. Allah tebe spominje kod Meleka. I spušta na tebe svoju Milost, i uputiće te zbog toga na ono što je za tebe hajr i korist, za one koji osabure. I vrijedi osaburit na sudbini i vrijedi se sustezat’ od harama, jer ko ostavi nešto radi Allaha - Allah mu zamijeni boljim. I mora se i vrijedi saburit’ na onome što je Allah propisao jer Allahova roba je skupa - Allahova roba je džennet, za džennet se mora osaburit’, izdržat, i sve što uradimo nije vrijedno onoga što nam Allah daje od dobrote u džennetu.
Ispravno vjerovanje i po njemu djelovanje
Allah u suri el-asr kaže ono što mi govorimo već dva dersa: da nisi na putu ka džennetu osim ako ispravno vjeruješ i po tome djeluješ. Jer vjerovanje bez djelovanja je dokaz protiv tebe, i druge u to pozivaš i na svemu tome saburiš, ustraješ do smrti. Ako odustaneš sam si sebi kriv, prosuo si sve što si skupljao. I zato kaže: svi su na gubitku osim onih koji imaju ove osobine. Oni su na dobitku, oni idu ka Džennetu, oni će prijeći preko Sirata, oni će završit’ u Džennetu vječno. Ostali će zaglaviti u džehennemu, privremeno ili vječno, shodno toga koliko fali ovoga kod vjernika ili nevjernici svakako nemaju ovoga. Zbog ove stvari, jer ovo je temelj vjere i osnova i program cijele vjere, ništa od onoga što smo nekad čuli, što sad slušamo i što ćemo do kraja života čuti od vjere ne izlazi iz ovih stvari. Sve je djelo vjerovanja ili način pozivanja ili djelovanje i strpljivost. Strpljivosti ima tri vrste koje sam spomenuo. Zato kaže Imam Šafija, rahimehullah: “Da Allah nije objavio dokaz protiv stvorenja osim ovu suru - bila bi im dovoljna!” - Šta znači dokaz protiv stvorenja? Allah je spustio Kur’an kao dokaz protiv stvorenja. Kaže Allahov Poslanik, savs, u hadisu vjerodostojnom kod Muslima u sahihu: “Kur’an je dokaz za tebe ili protiv tebe.”
Allah kaže svi ste propali osim oni koji se spase, a spasićete se tako što ispravno vjerujete i po tome djelujete i druge savjetujete i na tome ustrajete! Pametan insan će reći: daj, đe da vidim kako se ispravno vjeruje? Šta trebam da radim da ispravno djelujem? To znači dokaz protiv! I onda će tražit’ u sunnetu ono što je općenito spomenuto u Kur’anu, pa će tražit’ i pitat’, onaj ko hoće da se spasi tražiće i naći će. Jer Allah ne bi to ostavio, ne znači da je samo sura Asr dovoljna, vjeruješ u suru Asr i ti si u džennetu. Ne! Nego dokaz protiv, da te tjera, k’o što Kur’an sam po sebi nije dovoljan - Allah je objavio sunnet! U Kur’anu kaže: klanjajte, ali ne piše koliko koji namaz ima rekata, i koliko namaza ima i ostale stvari, nego je to u Sunnetu pojašnjeno. Ali, Kur’an je dokaz. Kur’an te tjera da tražiš gdje, šta, kako, na koji način, koliko… i ostale stvari. Zbog toga je sura Asr dovoljna kao dokaz za ili protiv razumnog insana koji želi spas - da traži spas.
“Znaj da nema Boga sem Allaha!”
“Znaj da nema Boga sem Allaha!” - znaj pa vjeruj u to! Ni “la ilahe illellah” ne možemo bez znanja i nije ispravno. Kad bi čovjek govorio do smrti ne znajući šta govori ne bi mu bilo primljeno i ne bi bio Musliman, a kamo li nešto drugo. Kaže: Znaj da nema Boga sem Allaha zatim čini istigfar, to je već djelo. Pa nit možeš govorit’ a ne govori Poslanik osim ono što je ubijeđen, nit možeš vjerovat’ nit se možeš očitovat’ nit možeš djelovat’ osim po znanju. Znaj da nema Boga sem Allaha i traži oprosta. U riječima “nema Boga sem Allaha” je vjerovanje koje se očituje jezikom, pa imamo dokaz za ubjeđenje i riječi a u istigfaru to je već djelo koje se opet pokazuje riječima. Pa je Allah Uzvišeni spomenuo ovaj ajet, a Imam Buharija iz njega je izvukao dokaz da čovjek ne smije ni vjerovat’ ni očitovat’ se, govorit’, pozivat’, širit’, savjetovat’, kritikovat’ ni radit’, primjenjivat’ praktikovat’ osim po onome što je ispravno, što je znanje.
Neznanje je smrtonosna bolest
Ibnul Qajjim, rahimehullah kaže: “Znaj da je neznanje smrtonosna bolest. Otrov koji ubija, a njegov lijek je ajet ili tekst iz Kur’ana ili hadis od Poslanika, sallallahu alejhi ve selleme, i to nije dovoljno. I doktor, kaže, učenjak stručni, koji treba da ga primijeni i promiješa.” Jer Kur’an i sunnet se ne mogu razumjet ovako, sad mi dođemo ja i ti, čitamo i listamo i kontamo: ovo se na ovo odnosi, ovo se na ovo odnosi. Poslanik, savs, je pojasnio ashabima na što se odnose Allahovi ajeti i Njegove preporuke. Oni su to primijenili, on ih je korigovao ako bi pogrešno nešto shvatili poput onog koji je stavio dva konca pa čekao zoru ili dva užeta, itd. I ostavio ih je i zadovoljan je s njima bio i dao im je pečat da su pravilno razumjeli. I kao što se uzimaju ajeti i hadisi tako je obaveza uzeti razumijevanje istih od, sa izvora, od generacije na generaciju, od učenjaka ka učenicima kako se prenosi u lancu prenosilaca i dan danas. , i ko god odstupi od ovog pravila - a mi smo vidjeli danas šta se desilo sa ljudima koji su se pripisivali Sunnetu, prije 10ak godina kad su počeli sami da kontaju, kad im je šejtan i oni koji su ih proizveli od neprijatelja Allahove vjere, ubacio ideju da je ulema pogriješila, da je ulema popustila, da ulema muti istinu, da su ajeti i hadisi jasni, da oni mogu i njihove daije sami kontat’ neke stvari - pa ih je Allah, svt, odveo u totalnu zabludu do te mjere da se njihovim izrazima može insan, kad bi htio se posvetit, borit’ protiv njih: njihovim riječima, njihovim rečenicama, njihovim kontradiktornostima, što jedan reče, da se našalimo a nije smiješno nimalo: “Uz malo dobre volje, kaže, moglo bi ih se i protekfirit’” jer ljudi sebi dođu da svojim tumačenjem negiraju nešto od onoga što je Allah objavio i rade još gore stvari misleći da su na Pravom Putu. A istovremeno kritikuju svakoga drugog. Ne može se vjerovat’ bez uzimanja znanja i razumijevanja od Islamskih učenjaka koji to čuvaju cijeli život.
Poruka i pouka
Podsticaj i opomena meni i Vama da pazimo zašto radimo i koliko svog vremena za dunjaluk odnosno ahiret izdvajamo. Da pazimo kako i u ime koga ono od ahiretskih djela radimo i da vrednujemo ono što nam je zaista najbitnije i najkorisnije. Molim Allaha da se okoristimo, amin velhamdulillahi rabi-l-’alemin.
Pročitajte ders: Tri temelja vjere i njihovi dokazi - 1. dio
