Sva hvala i zahvala pripadaju samo Allahu, Savršenom Gospodaru svih svjetova, koji nema ni mahane ni manjkavosti, ni sudruga, Njega hvalimo na Njegovoj potpunosti i savršenosti i Njemu zahvaljujemo na svemu jer Savršeni ne griješi ni u čemu. Od Njeg pomoć, oprost i Uputu tražimo: koga Allah uputi na Pravi put tome nema zablude, koga Allah, subhanehu, pravedno u zabludi ostavi tome nema ni pomagača ni upućivača, zato sebi spasa u Allahovom zadovoljstvu tražimo, kad sve dok živimo srcem, jezikom i dobrim djelima svjedočimo da nema drugog Boga sem Allaha, Jedini je i nema sudruga, i da je Muhammed, sallallahu alejhi ve selleme, Allahov rob najbolji i Njegov Poslanik posljednji, a zatim…
Nakon što je šejh rahimehullah ukazao i dokazao prvo ono što svi znamo i vjerujemo, a to je da je: Allah Stvoritelj, Gospodar, Upravitelj svih svjetova, a zatim sa argumentima detaljno objasnio i dokazao da Gospodar jedini ima pravo da bude obožavan, da samo onaj ko Gospodari svim svjetovima nužno ima pravo, a s druge strane svi svjetovi su obavezni ili sve ono što je stvoreno da Mu se potčini, da Mu se pokori, da izvršava svrhu svoga postojanja. Pa smo naučili da je Allah, subhanehu ve te'ala upravo zato što je Gospodar Savršen, i upravo zato što je Savršen je Gospodar, Jedini istinski Bog tj. onaj koji smije i mora da bude obožavan ako hoćemo da budemo spašeni u vječnom životu na onom svijetu, na ahiretu, i sretni na dunjaluku i uspješni a obožavanje je činjenje ibadeta, a ibadet je sve ono što Allah, subhanehu ve te'ala traži od robova da se Njemu približimo. Ibadet je pokornost iz ljubavi, straha, nade, poniznosti i veličanja. Ibadet je sve što Allah voli i s čime je zadovoljan od riječi i djela, javnih i tajnih. Ibadet je sve što Allah voli da se time On ponizno moli, bilo da se radi o riječima, djelima, ubjeđenjima... Pa je šejh na kraju dokazao, spomenuo pa dokazao da se ibadet samo Allahu čini, da ko čini neki vid ibadeta nekome drugom mimo Allahu, bilo kome, taj je mušrik, kafir. Onda je šejh rahimehullah spomenuo primjere najpoznatijih, najočitijih ibadeta, koji se vraćaju na ovo pravilo. Dakle, nije šejh nabrojao sve ibadete koje smo mi spomenuli prošli put, nego je spomenuo šta je sve od ibadeta koje Allah, subhanehu ve te'ala, naređuje i traži od svojih robova da Mu se čine, a samim tim šta se sve ne smije činiti nikome sem Allahu, subhanehu ve te'ala. I šta ako bi neko učinio nekome pored Allaha, ili sem Allaha, sem Allahu subhanehu ve te'ala, ako bi učinio izašao bi iz vjere.
Tabela sadržaja [Prikaži]
Suština djela
Šejh je nastojao da sažme djelo, da ona osnovna poruka bude jasna svima: i najmanjima, i najstarijima, i pismenima i nepismenima, a da specijalne poruke moraju oni koji se bave šerijatskim znanjem da vade. I zaista u ovoj knjizi može svako da se pronađe, pa ljudi pišu ogromne komentare na ove knjige i na ove rečenice upravo zato. Pa je šejh kroz navođenje primjera ibadeta koristio dvije metode, to su ujedno i dvije metode dokazivanja da je neka stvar ibadet, odnosno da je činjenje te stvari širk. Prva je dokazati samo da je nešto ibadet i čim dokažemo da je nešto ibadet automatski znamo, na osnovu pravila koja su spomenuta i dokaza, kao što Allah kaže: „Mesdžidi (u svom trojnom smislu kojeg smo objasnili prošli put), su Allaha radi, pa se ne molite pored Allaha nikome.“ Dakle, sve što je ibadet to je molitva, sve što se dokaže da je molitva Bogu ne smije se činiti nikome sem Njemu, pa šejh s jedne strane dokazuje samo da je to ibadet, čim dokaže da je to ibadet – automatski znamo da se to mora činit Allahu i da se ne smije činiti nikome sem Allaha, i ukoliko neko učini nekome sem Allaha, počinio je veliki širk.
Onaj ko počini širk, počinio je nevjerstvo
Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, u ajetu koejg je šejh spomenuo kao drugog, a to je opet jedan od opštih dokaza: „Ko se bude molio, ili ko bude dozivao sa Allahom drugog boga, za što nema dokaza, njegov račun će biti kod Allaha, kod njegovog Gospodara, a neće nevjernici postići ono što žele.“ Dakle, počinio je time nevjerstvo i neće položiti račun kojeg će pred Allahom polagati a ne pred tim kome se moli, koga je sebi za Boga uzeo. Nakon toga šejh kaže: „Kao što je došlo u hadisu: Dova je srž ibadeta.“ Ovaj hadis, ovako kako je rečeno sa svojim lancem i sa svojim tekstom, nije vjerodostojan. Značenje mu je vjerodostojno. A postoji drugi hadis koji glasi: „Dova je ibadet.“ Koji je vjerodostojan. Dova je ibadet, ali način na koji je rečeno razumije se: dova je pravi ibadet ili dova je srž ibadeta, i ovdje se misli prije svega na dovu pitanja, jer postoje dvije vrste dove: svaka dova je molba, a svaki ibadet je molitva odnosno molba, ti kad uradiš bilo koji ibadet ti od Allaha tražiš sevap i izbjegavaš grijeh.
Dova je ibadet
Kao što je u suri Merjem, Allah, subhanehu ve te'ala obrnuto spominje: uglavnom, da Allah nekad dovu naziva ibadetom a nekad ibadet dovom. Ibadet svaki je dova jer zato što svakim traži nagradu a izbjegava grijeh, ili samo traži nagradu ako je pohvalna stvar, i svaka dova je ujedno ibadet i to baš tu se pokazuje vrhunac ibadeta, jer sve ono što ti vjeruješ i o Allahu, subhanehu ve te'ala, znaš, ti se iz ljubavi prema Njemu poniziš, osloniš, predaš, nadaš, strahuješ pa to pokažeš tako što tražiš kad Ga moliš, kad Ga dozivaš, vjeruješ da te čuje, vjeruješ da zna, vjeruješ da može, vjeruješ da samo On može pa ne tražiš drugog nego moliš Njega, pokazuješ, umiljavaš Mu se veličanjem prije, kao što je propisano u sunnetu – da se prvo Allah veliča pa onda traži, i mnoge druge stvari... Tako da čovjek uradi puno, puno, puno djela srca prije nego što to pređe na jezik i prije nego što uputi dovu Allahu, subhanehu ve te'ala, svjesno ili nesvjesno, on već ima te ibadete, zato je dova kao što neki kažu srž ibadeta, vodeći se za ovim hadisom a u osnovi, dova jeste glavni manifest ibadeta ili srž ibadeta a ne kažemo da je to došlo u hadisu jer hadis u tom kontekstu, tako doslovno spomenuto, nije vjerodostojan.
Koji strah je ibadet!?
Dokaz da je strah ibadet su riječi Allaha, subhanehu ve te'ala: „Nemojte se njih plašiti, nemojte od njih strahovati, strahujte od Mene ako ste vjernici.“ Prvo zabranjuje da se strah čini nekom drugom, zatim naređuje da se čini Njemu, zatim sve to uslovljava vjerovanjem: ako si pravi vjernik, ako si vjernik, nećeš se bojati njih – bojaćeš se Mene. Strah ima tri stepena: strah koji je ibadet: a to je sve ono što samo Allah može dati i odrediti od iskušenja, belaja i kazne, i on se mora činiti samo Allahu! I taj potpuni strah, i taj osjećaj srca u odnosu na ono čega se plašiš mora biti potpun naspram Allaha a djelimičan naspram onoga što ti zaista može biti uzrok problema kojeg se bojiš. Da skratim, da pojasnim, ako ti je suđeno neće ti umaći a ako ti nije suđeno neće ti stići, a osudio je, presudio je Allah, subhanehu ve te'ala, onaj koji ti prijeti može da ti naudi, učiniće to samo ako je Allah, subhanehu ve te'ala, već odredio to. I ti se plašiš realne prijetnje i to nije strah koji je zabranjen, ali vjeruješ duboko da, ako Allah odredi biće, ako ne odredi neće i istinski se plašiš Allaha, subhanehu ve te'ala. Pa, ko se bude bojao stvorenja u onome u čemu se mora bojati samo Allaha i onako kako se mora bojat isamo Allaha, taj je počinio širk.
Nada je ibadet!?
Zatim šejh spominje dokaz za nadu, imali smo čitav ders o strahu, čitav ders o nadi, osloncu, itd, ovo ćemo samo kratko spominjati koliko stignemo. Kaže šejh: dokaz da je nada ibadet, samim tim da se čini samo Allahu, subhanehu ve te'ala, su riječi Allaha, subhanehu ve te'ala, ovdje riječ „redža“ ili „jerdžu“ ona je u ar. Jeziku dvojaka, odnosi se na djelo srca pri želji za postizanjem dobra ili uznemirenost srca u strahu za dobivanje zla ili izbjegavanje dobra. Šta hoće reći? – Riječ „redža“ u ar. Jeziku znači strah i nada, zavisno od konteksta a nekad se odnosi na oboje. Pa dio učenjaka ovaj ajet tumači kao nadu, i tako je kod nas prevedeno čini mi se u Korkutovom prevodu: „ko se bude nadao susretu sa Allahom“, a dio učenjaka ovaj ajet prevodi kao strah. A ispravno je ako nema sporedni dokaz ili kontekst, iz kojeg se može razumjeti da se odnosi na oboje, pa se može koristiti i za jedno i za drugo jer nema nešto što nas ograničava, na šta se tačno odnosi kad je riječ dvosmislena, a oboje su ibadet. I mi istovremeno se nadamo dobrom prolasku kod Allaha na Sudnjem Danu i strahujemo od lošeg. I svaki vjernik se i nada i strahuje susreta sa Allahom, subhanehu ve te'ala.
Da je nada ibadet, jer sve što šejh spominje sad su dokazi da je ibadet i da se ne smije činiti nekome sem Allahu, ili jedno od tog dvoga. Pa treba malo se skoncentrisati i razmišljati. Kaže: ko se bude nadao susretu sa Allahom, neka radi to i to, Allah od nas traži nadu i pokazuje šta treba da uradimo ako nam je nada kako treba. Nije ovdje Allah osudio nadu nego nam pomaže kak oda se ispravno nadamo i postignemo ono čemu se nadamo.
Dokaz da je tevekkul ibadet?
Dokaz da je tevekkul ibadet su riječi Allaha, subhanehu ve te'ala, ovo je već preciznije, kaže: „Samo se na Allaha oslanjajte“ – nije rekao tevekkelu alellah, oslonite se na Allaha, znači može i na nekog drugog, nego kaže „alellahi tevekkelu“ u ar. Jeziku se to razumije: samo se na Allaha oslonite, još onda uslovljava dupli dokaz, „ako ste vjernici“ tj. ako se ne budete oslanjali samo na Allaha, subhanehu ve te'ala niste vjernici. I čovjek znači može da računa na nekoga ali ne može da se osloni ni na koga osim na Allaaha, subhanehu ve te'ala. Jer onaj koji je pouzdan i sposoban i ima vremena i prijavio se sam, i hoće i dogovorio s i s njim, i predao si mu neki emanet – ispuniće ga samo ako Allah bude dozvolio. Džaba sve što on planira, može se desiti bilo šta od stvari, od smrti pa naniže ali neće završiti osim ako mu nije suđeno. I zato mi računamo na nekoga i to nije sporrno, ako smo dogovorili, ali neispravno je jezički reći: oslanjam se na tebe ili oslonio sam na njega, očekivao sam od njega, računao sam na njega, iznevjerio me, da, ali samo se na Allaha musliman može osloniti i šerijatski i čak i jezički nije u redu govoriti, jer oslonac biva samo na Allaha, što? – U sljedećem ajetu kaže Allah, subhanehu ve te'ala: „Ko se na Allaha osloni On mu je dovoljan“ pa ovdje onaj drugi način dokazivanja, Allah ovdje hvali oslonac i garantuje da je On dovoljan.
Sav tevekkel je u srcu po ispravnijem mišljenju isl. Učenjaka, oslonac je u srcu: da se predaš Allahu i samo od Njega očekuješ i da nakon što uradiš uzroke na njih zaboraviš. Opet se samo Allahu usmjeravaš i od Njega očekuješ da daa da uzrok djeluje, jer da bi neki uzrok djelovao potrebno je više faktora: da bude odgovarajući , da legne na odgovarajuće mjesto, da ne bude prepreke. Čovjek može uzeti lijek zato što je bolestan, dođe kod nene i nena izvadi šaku tableta i kaže: evo meni su godile ove, godiće i tebi, one nemaju veze sa njegovim spolom a kamoli s njegovom bolešću, često. A ako uzme pogrešan lijek nije uzeo uzrok. Ako uzme pravi lijek, možda njegov organizam ne podnosi taj lijek, pa neće djelovati ili je već unio nešto što neutrališe taj lijek, zato imamo lijekove na kojima piše: ne smiju se uzimati s tim i tim, džaba što ga je uzeo i što je organizam sposobna, nije alergičan. Možda je nešto prije toga popio ili poslije da ne djeluje.
Želja, strah i skrušenost
Zar nismo pričali o želji i strahu? Jesmo, ali su ovo potpuno drugi ibadeti. Allah, subhanehu ve te'ala kao što je u ar jeziku tako i šerijatu, je dao da strah ima više faza i da svaka faza ima svoje ime, gdje se svaka ta stvar mora činiti samo Allahu, subhanehu ve te'ala, i nije isti hušu' i nije isti hašjeh i nije isti hauf, i nije ista rahba, pa imali smo gore hauf, po definiciji to je minimalni strah koji je obavezan, koji te zadrži kod Allahovih granica, koji bude uzrok da ti ostaviš zabranjeno i da te natjera da uradiš naređeno kjako bi izbjegao kaznu i postigao nagradu. Rahbe je strah, doza jačeg st raha koji te tjera na djelo, kad se pojavi u srcu to onda ti skočiš pa radaiš, pokreneš se. Možda si lijen, možda te šejtan već savladao, ali ta stvar kad proradi kad te neko motiviše, kad naiđeš na ajet, na hadis, na priču, pa te pokrene nešto, pa ti onda skočiš i uradiš, bilo dobro ili ostaviš zlo, to je dodatna doza straha koja te pokrene, i kažu to je strah koji tjera na djelo. A ragbe je želja koju prati djelo, dakle nije pusta nada, volio bih ja biti to i to i ništa ne radim, nikakav uzrok ne poduzimam da to budem. Nit planiram nit dovim nit šta radim. To su mašte. Ragbe znači želja koju prati rad, djelo, priprema, pokretanje i posebna želja, posebno stanje, jače malo od obične nade, kad kažemo obična mislimo na opštu nadu, u svemu se nadamo od Allaha, subhanehu ve te'ala. Ono što sad ne mogu a želim ili maštam o tome, nadam se da će Allah dati nekad da mogu pa ću se pokrenuti pa ću raditi, jer ja općenito vjerujem da, ono što je Allah dao biće, a ono što nije neće. Jer sve što želim samo mi Allah može dati i ono što imam samo mi je On dao, i sve čega se bojim Allah me može saćuvati i ono što imam sad od iskušenja Allah mi ih je dao i On mi ih može otkloniti, to je opšta.
Hušu je skrušenost, to je skrhanost i slomljenost srca koje prate najkvalitetnija djela, i ono je najistaknutije u namazu kod onih koji su skrušeni, molim Allaha da nas učini od takvih. Kaže Allah, subhanehu ve te'ala, nakon što je spomenuo niz Poslanika u suri enbija, koja nosi naziv Vjerovjesnici, Poslanika i vjerovjesnika i njihovo stanje, spomenuo je Junusa kako ga je izbavio iz nemoguće misije, spasio ga iz utrtobe kita, iz tmine mora, sa pučine ga izbacio na obalu i vratio ga njegovom narodu, kao posljedica grijeha kojeg je počinio. Spomenuo druge poslanike, spomenuo Ejjuba i njegovo stanje i njegovu bolest i njegovo iskušenje, spomenuo Zekerijja i njegovo iskušenje kako mu je žena bila nerotkinja, neplodna, pa je Allah popravio i dao. Spominje i kako su se ponašali, kako su bili isskušani, kako su saburili i kako im je izlaz došao i nakon niza Poslanika odnosno vjerovjesnika, Allah svt u ajetima koji govore o Zekerijja, alejhisselam i njegovoj supruzi Jahji, aljehimesselam, kaže: „Oni su žurili da dobra djela čine“ Žurili da čine dobra djela, preticali druge u dobru.
Pravi vjernik se Allahu moli iz ljubavi, straha i nade. Ne samo iz straha kao haridžije, ne samo iz nade kao murdžije, ne samo iz ljubavi kao sufije ili otpadnici, munafici kao što ih opisuju prethodni učenjaci iz doba selefa. Ne kažu: ja tebe ne molim iz straha, ja tebe ne molim iz nade, ja tebe molim samo iz ljubavi i te neke bajke, jer Allah opisuje vjerovjesnike i poslanike da su se Allahu molili iz straha i nade i hvali ih po tome, zbog toga. I kaže da ih je pomogao i i iz belaja iščupao onda kad su tako postupali, nakon što ih je iskušao pa su pokazali da žure da rade dobra djela, da ih puno rade, da ih kvalitetno rade, skrušeno i da time hoće da dobiju nagradu i izbjegnu kaznu. To znači iz straha i nade i tako vjernik treba da bude. I ovo je dokaz da Allah hvali i voli da se iz straha i nade skrušeno moli, tako da su i strah i nada i skrušenost ibadeti, ako ih neko bude činio sem Allahu sam je sebi toga za Boga uzeo, i kod Allaha neće račun neće položiti kao što je Allah rekao u ajetu kojeg smo na početku spomenuli. Šejh spominje strah kojeg prati veličanje, ovo je najveća vrsta straha. Strah kojim Allah opsiuje učenjake među svojim robovima, kaže, strah koji proizvodi najkvalitetnija djela makar ih bilo malo, koja su na vagi teža od onih puno koji nisu na tom nivou. Strah zbog kog Allah Uzvišeni najviše voli, to je hašje. Najveći stepen straha, strah koji je produkt znanja o Onome koga se bojiš. Nije isto klanjat kad poznaješ Allaha više i kad ga poznaješ manje.
Dokaz za istianu, istiazu i istigasu su tri vrste ibadeta
Jedan je traženje pomoći općenito u onim takozvanim rutinskim stvarima jer ne postoji lahka, rutinska stvar. Dova Poslanika, sallallahu alejhi ve sellem, je bila: Allahumme la sehne ila ma džealtehu sehne, ve ente tedžalul hazne iza šite sehne. Gospodaru moj nema ništa lahko osim onog što ti olakšaš. Sve je nemoguće bez dozvole i pomoči Svemogućeg, nemoguće, sve. Ništa insan ne može uraditi, maknut ne može. I ovo bilo koje traženje pomoći, očekivanje pomoči, očekivanje rješenja, očekivanje uspjeha ono što kreneš, kad izadeš da koračas, da prekoračaš tu udaljenost koju si krenuo i tu čovjek treba da se srcem veže za Allaha subhanehu ve teala, da zna ako nije sudeno neće stići a kamo li nešto veće od toga, pa općenito traženje pomoći bilo kakve ili očekivanje pomoći rezultata, a onda istigase i traženja pomoći u nevolji kad ti baš teško, kad baš shvatiš da samo Allah może pomoći, a to bi insan trebao da vjeruje stalno ali u nevoljama se baš ubijedi, poveća mu se ubjeđenje. lli istiaza traženje zaštite. Kul euzu bi Rabbil Felek- utjecanje, Utječem se Gospodaru Svitanja. Ijjake neabudu ve ijjake nestein-Samo Tebe obožavamo i samo od Tebe pomoć tražimo-i to je općenito pomoć u svemu, od najsitnijeg do najkrupnijeg. Iz testegisune Rabbekum festedžabe lekur- Kad ste, kaže, vapaj vapili od svog Gospodara, u nevolji pomoć tražili (to je ona posebno stanje) pa On vam se odazvao.Negdje Allah subhanehu ve teala nareduje i uči nas u Fatihi da samo od Njeg pomoć tražimo, negdje spomene da se on odaziva onima koji mu zavape za pomoč u nevolji, negdje nareduje i kaže: Reci Utječem se od Gospodaru Svitanja. Spominju se sve tri stvari. Prvo zato što žurimo, drugo zato što su dersovi ova tri pitanja odvojeno bili kroz Knjigu tevhida i treće zato što je propis isti i što nam treba ova priča biti bitna. Kaže, također je došlo u hadisu: "Kad tražiš pomoć - traži od Allaha." Musliman je obavezan da se prije svega na Allaha oslanja u svemu, a zatim kad dovi, kad moli, da moli Allaha, bilo u postizanju dobra ili u vađenju iz belaja ili u sprečavanju onoga čega se boji, traženje zaštite i utočišta, traženje pomoći općenito, da postigne ono što želi ili traženje pomoći u nevolji, belaju - izlaz.
U svim tim stanjima obaveza je to općenito činiti i raditi Allahu, subhanehu ve te'ala, i ne smije insan očekivat ini tražiti ni od koga onako kako od Allaha traži. Ako bi to isto očekivao, tražio, zamolio nekoga drugog sem Allaha u onome što ti samo Allah može pomoći, to bi bio širk. Dakle, traženje pomoći, obična ili u nevolji, i traženje zaštite je ibadet kojeg Allah voli i naređuje i pohvaljuje, hvali, kao što sam spomenuo dokaz. Zatim, ako bi se na taj način činilo nekom drugom, to bi bio širk. Šta je između? Između je ono što je u ljudskom domenu, pa da bi bilo dozvoljeno tražiti pomoć, bilo običnu ili u belaju, ili tražiti zšatitu kod nekoga, moraju se ispuniti tri uvjeta, ako jedan fali to postaje širk i to veliki u osnovi: da bude živ, da bude prisutan, tj da te čuje, i da je u stanju da ti se odazove. Ako nije prisutan, ako te ne čuje, ti odavdje moliš tamo nekom digneš ruke i tražiš od čovjeka da ti dođe u Bosnu, doleti iz druge države i pomogne nešto bezveze, sitno, to bi bio širk, to je dova. To znači da on zna i čuje i vidi tvoje stanje i da može se u momentu pojaviti i tako dalje neke stvari koje samo Allah može. Ako nije u stanju, a živ je i prisutan, to je isto da čovjeku kažeš: de me uvedi u džennet, de mi podari nafaku, povećaj mi nafaku, molim te imam problem sa potomstvom, povećaj, daj bereketa ili ne znam ni ja nešto. To je ono što Allah određuje. Živ, prisutan, čuje te, vidi te, gleda te, al' tražiš od njega ono što ti samo Bog može dat, to je širk!
Allah subhanehu ve te'ala u posljednjem ajetu kojeg je šejh ovdje spomenuo kaže: "Oni se, kaže, izvršavaju ono što su se zavjetovali i boje se Dana čije će zlo rašireno biti, sve obuhvatiti (tj. Sudnjeg Dana), kaže oni su (hvali vjernike), kao što je u suri Nisa, hvali vjernike zato što zavjet ispunjavaju, o zavjetu i njegovim propisima imate predavanje čitavo, a ovdje je samo dokaz da je zavjet ibadet zato što Allah hvali one koji ga čine. I ovim je šejh završio primjere o nekim ibadetima da bi zaključio priču zbog koje je spomenuo i napisao čitavu ovu poslanicu, ovo su najbitnije stvari ova zadnja tri dersa, današnji i prethodna dva ili tri, da nije vjernik u ALlaha osim onaj ko Ga smatra savršenim i ko Ga smatra Gospodarom, i ne pripisuje Njegova djela nekome drugom sem Njemu i koji se moli samo Njemu, i smatra da je ispravna molitva samo Njemu, ko se odriče onih koji se mole drugome sem Njemu, to je vjera u Allaha, subhanehu ve te'ala: da vjeruješ da Allah ima i postoji, da je Savršen, da je Gospodar, da samo On zaslužuje da Mu se ibadet čini, i da ko učini bilo koji ibadet nekome sem Njemu, da izlazi iz vjere, da nije vjernik, da je poništio la ilahe illellah jer la ilahe illellah znači ovo, tako da, nakon toga idu predavanja vezano za spoznaju vjere islama i spoznaju Poslanika Muhammeda, sallallahu alejhi ve selleme, i to inšallah u februaru nakon zimske pauze. Pa molim Allaha da ovo što znamo i čujemo bude dokaz za nas a ne protiv nas, da nas poživi u imanu, u dinu, u hajru, da nas usmrti onda kad je zadovoljan s nama i da nas pridruži sa onima sa kojima je zadovoljan, uvede u Kuću Svog Zadovoljstva a sačuva od Njegove srdžbe i svega onoga što njoj vodi, na ovom i na onom svijetu. Amin, velhamdulillahi rabbi-l-'alemin.
Pročitajte i poslušajte 7.dio dersa Tri temelja vjere i njihovi dokazi.
